Kako i zašto se vrše podzemne nuklearne probe?

Poslije prve eksplozije sovjetske atomske bombe 29. kolovoza 1949. godine jedan od sudionika ovog projekta, Kešrim Boztajev, napisao je u svojim memoarima: "Užasan prizor su predstavljali ozračeni stepski orlovi i sokolovi. Perje im je s jedne strane bilo karbonizirano, a oči bijele. Stajali su na telefonskim žicama, nisu se ni pokušavali pomjeriti  kada smo im prilazili. Na jednom mjestu smo vidjeli mrtvo, vrlo napuhano i spaljeno prase. Liječnici ga nisu stigli odvesti. Sve u svemu, prizor je bio užasan. Eto kakve posljedice čovječanstvu donosi njegov najveći izum".

Prva sovjetska atomska bomba RDS-1 bačena je 1949. godine na Semipalatinski poligon (istočna periferija Kazahstana).

Međutim, nekoliko godina nakon početka testiranja sovjetski vođe su shvatili da će ekološke posljedice nuklearnih proba biti katastrofalne, koliko god da su daleko od naseljenih teritorija.

Zbog toga su 1963. godine nuklearne sile (SAD, SSSR i Velika Britanija) potpisale "Moskovski sporazum" o zabrani nuklearnih proba u atmosferi, svemirskom prostoru i pod vodom, dogovorivši se da ubuduće vrše samo podzemne nuklearne probe.

Podzemne nuklearne eksplozije "od A do Š"

Za takvu vrstu testiranja rudari pripremaju na poligonu rudarska okna, tj. tunele u zemlji koji mogu biti horizontalni ili s nagibom. Svaki tunel se dodatno ojačava iznutra kako radijacija ne bi prodrla na površinu i kontaminirala područje.

Prvi takav sovjetski tunel je prokopan 1961. godine u stijeni do dubine od 125 metara, a bio je dugačak 380 metara. Po završetku radova na bušotini tunel je preuređen u komoru za detonaciju bombe, gdje je tračnicama spušten kontejner s nuklearnom bojevom glavom snage jednake eksploziji jednog kilotona TNT (što je 20 puta manje od bombe bačene 1945. na Hirošimu).

Jedna eksplozija je trebala stvoriti u komori pritisak od nekoliko miliona atmosfera, i da bi se to izbjeglo uz tunele su napravljeni dodatni "džepovi" nabijeni različitim materijalom kako proizvod raspada ne bi dospio na površinu.

Prvi "džep" je bio zid od armiranog betona, i iza njega 40 metara nabijenog šljunka. Dalje je sprovedena cijev za odvod neutrona i gama zraka do senzora koji su registrirali razvoj lančane reakcije.

Sljedeći "džep" je bio dugačak 30 metara, a nabijen je armiranim klinovima. Posljednja "linija obrane" je bila dugačka 10 metara i udaljena 200 metara od epicentra eksplozije. Tu su znanstvenici postavili nekoliko instrumenata za mjerenje udarnog vala i radijacije.

Mjesto epicentra eksplozije obilježeno je na površini poligona specijalnom zastavicom točno iznad komore. Znanstvenici su inicirali detonaciju iz atomskog skloništa udaljenog pet kilometara od epicentra.

Ovako na površini izgleda podzemna nuklearna eksplozija:

Prva sovjetska eksplozija izazvala je "kamenu kišu", a zemlja iznad epicentra podigla se četiri metra uvis.

Ispostavilo se da je podzemna eksplozija ekološki sigurnija od eksplozije u moru ili zraku. Poslije detonacije nije izmjereno povećanje radijacije na površini, a okno od otvora do trećeg "džepa" nije oštećeno, tako da su znanstvenici mogli preuzeti s instrumenata sve potrebne podatke.

Podrhtavanje zemlje

Vremenom se ispostavilo da nuklearne eksplozije određene snage mogu izazvati tehnogene katastrofe i potrese.

Najmoćniju podzemnu nuklearnu probu u povijesti izvela je američka vojska 1971. godine na pustom otoku Amchitka (Aleutsko otočje, Aljaska).

Tada je primijenjena termonuklearna bomba od pet megatona s ciljem proučavanja seizmičkih efekata eventualnog sličnog napada. Ta eksplozija je izazvala potres snage 6,8 stupnjeva i podigla površinu terena za pet metara, a osim toga je izazvala obrušavanja duž obalne linije i pomjeranja slojeva otočne zemlje na površini većoj od 300 kvadratnih kilometara.

I danas se na teritoriju bivšeg SSSR-a mogu naći otvorena radioaktivna okna. Ima ih na desetke, jer se poslije raspada zemlje vojska nije uvijek potrudila konzervirati te objekte. Mnoge "nuklearne artefakte" (otpad od nuklearnih proba u vidu pokvarenih mjernih instrumenata i aparata, i fragmenata stijena i metala karboniziranih od radijacije) odnijeli su takozvani "digeri" (amateri koji istražuju podzemne tunele), tako da se sve to i danas može pronaći na crnom tržištu. Prema tome, svako tko se dovoljno potrudi može nabaviti komadić Černobila ili ostatak nuklearnih proba.