Operacija Dropshot: Kako su Sjedinjene Države planirale uništiti SSSR 1959.

Odmah nakon Drugog svjetskog rata su Sjedinjene Države, jedini posjednici nuklearnog oružja, proučavali mogućnost pokretanja „preventivnog” napada na SSSR kako bi ga eliminirali iz igre snaga supersila . Sjedinjene Države su se bojale sovjetske invazije u Zapadnoj Europi, Bliskom Istoku i Japanu.

U rujnu 1948. godine je američki predsjednik Harry S. Truman odobrio dokument Vijeća za nacionalnu sigurnost (NSC 30) o „Politici nuklearnog rata” u kojem piše da bi Sjedinjene Države trebale biti spremne na „brzo i učinkovito korištenje svih mogućih sredstava, uključujući nuklearno oružje, u interesu nacionalne sigurnosti.”

Harry S. Truman (u sredini), Josif Staljn i Winston Churchill / Izvor: Arhiva

Curtis LeMay, frustrirani egzekutor SSSR-a

General LeMay je poznat po tome da je vodio strateško bombardiranje Japana, uključujući nuklearno bombardiranje Hirošime i Nagasakija.

Zatim je organizirao Strateško zračno zapovjedništvo (SAC ili Strategic Air Command) kao agenciju za upravljanje mogućim nuklearnim ratom tijekom Hladnog rata. Očito - protiv SSSR-a. Prije nego je ova organizacija bila u potpunosti operativna, LeMay je 1949. godine predložio pokretanje kompletnog nuklearnog inventara u SAD-u (133 bomba) protiv 70 sovjetskih gradova i metropola istočne Europe u razdoblju od 30 dana. On je bio uvjeren da Sovjeti nisu bili sposobni odgovoriti na napad SAC-a.

Curtis E. LeMay tijekom Hladnog rata kao šef SAC-a (Strategic Air Command) u SAD-u / Izvor: Arhiva

Dropshot: Plan Washingtona za kraj svijeta

1949. je osmišljen plan Dropshot, koji je predviđao da SAD napaone sovjetsku Rusiju i baci više od 300 nuklearnih bombi i 20 000 tona konvencionalnih bombi na 200 ciljeva u 100 naseljenih mjesta, uključujući i Moskvu i Lenjingrad (danas Sankt-Peterburg).

Osim toga, popis ciljeva sadrži čak nevjerojatnih 1200 gradova od Istočne Njemačke na zapadu do Kine na istoku. Moskva se nalazila na vrhu popisa sa 179 ciljeva (uključujući i Crveni trg), dok je za Lenjingrad planirano njih 145. Moć nuklearnog oružja kretala se između 1,7 i 9 megatona (bomba Little Boy, bačena na Hirošimu 6. kolovoza 1945., iznosila je oko 0,013-0,018 megatona).
Istočni Berlin, kao i Varšava (Poljska) i Budimpešta (Mađarska), bili su na popisu zajedno s drugim gradovima koji se nalaze izvan sovjetskih granica i imali su 91 označenu metu.

Između 75 i 100 od 300 nuklearnih bombi trebalo je sasvim uništiti svu sovjetsku borbenu avijaciju. Najviše je uznemirujuć bio plan „Kategorija 275” koji se može vidjeti u Arhivu za nacionalnu sigurnost (deklasificiran je 2015,). Njegov cilj je bilo stanovništvo - procijenjeno je da bi od američkog napada poginulo oko 60 milijuna ljudi.

Ukoliko bi se SSSR odbio predati nakon razornog napada, Sjedinjene Države bi nastavile bombardirati urbana i industrijska područja do njihovog potpunog uništenja.

Osim toga, projektanti su htjeli pokrenuti veliku kampanju protiv SSSR-a za „potpunu pobjedu” s europskim saveznicima.

Američki planovi su išli dalje od Rusije. Peking je bio na listi "top 20" (bio je na 13. mjestu) s 23 područja predviđena za uništenje.

Kako su to planirali učiniti?

Prema dokumentima koji su bili tajni do 2015.,bojeve glave bi bile lansirane iz Velike Britanije, Maroka i Španjolske. Osim toga bi se koristili i interkontinentalni bombarderi B-52, koji su se u vrijeme izrade plana agresora počeli distribuirati za američke zračne snage.

Izvor: Arhiva

Što se onda dogodilo?

Prema knjizi "Operacija Treći svjetski rat: Tajni američki plan („Dropshot”) za rat sa Sovjetskim Savezom" (Operation World War III: Secret American Plan ("Dropshot") for War with the Soviet Union) Anthonyja Cavea Browndurantea, jedina prepreka na putu ovog nuklearnog napada je bio manjak nuklearnih bombi (1948. je Washington tvrdio da ima arsenal od 50 bombi tog tipa) i zrakoplova za izvršenje napada. Primjerice, iste je godine američko ratno zrakoplovstvo imalo samo trideset i dva modificirana bombardera B-29.

1949. godine je američki nuklearni arsenal imao 250 atomskih bombi, a Pentagon je zaključio da je pobjeda nad Sovjetskom Savezu vrlo „moguća”. Srećom za čovječanstvo, SSSR je to ljeto uspješno je testirao svoju nuklearnu bombu, što je poremetilo planove SAD-a. Profesor Donald Angus MacKenzie sa Sveučilišta u Edinburghu u svojem je eseju „Planiranje nuklearnog rata i strategije nuklearne prisile” napisao:

„Testiranje sovjetske nuklearne bombe 29. kolovoza 1949. godine duboko je potreslo Amerikance, koji su vjerovali da će njihov nuklearni monopol trajati puno dulje."

Izvor: Getty Images

Zaboravljeni junak

U siječnju 1950. godine je znanstvenik Klaus Fuchs, teoretski fizičar rođen u Njemačkoj i član tima projekta Manhattan koji je izgradio prvu nuklearnu bombu u SAD-u, bio uhićen i osuđen na četrnaest godina zatvora zbog otkrivanja vojne tajne savezničkoj zemlji (da, Sovjetski Savez je i dalje bio klasificiran kao saveznička država).

Fuchs je predao Sovjetskom Savezu najbitnije podatke o projektu Manhattan, iz potpuno nesebičnih razloga, na temelju svojih političkih uvjerenja i osjećaja duboke bojazni od nuklearnog monopola SAD-a. To je pomoglo SSSR-u da stvori vlastito nuklearno oružje.

Izvor: Arhiva

Sovjetska država je Klausu dodijelila najviše priznanje. Fuchs je pušten je23. lipnja1959. godine, nakon čega je emigrirao u Istočnu Njemačku, gdje je nastavio svoju znanstvenu karijeru. Umro je 1988. godine.