"Oko 9 sati ujutro bura je pojačala, uže je puknulo i valovi su baržu nosili prema stijenama... U sedam sati vjetar se promijenio i struja nas je povukla prema otvorenom moru. Tri sata kasnije sam saznao da nam ponestaje goriva. Odlučio sam nasukati brod na obalu. Bilo je to rizično, ali drugog izlaza nije bilo. Prvi pokušaj je propao i val nas je odnio na stijene... Zamalo smo se razbili, ali smo nekako prošli između njih, mada smo zadobili pukotinu i voda je počela nadirati u strojarnicu. Iza stijena smo već mogli vidjeti pješčanu obalu i usmjerio sam brod u tom pravcu. Skoro smo stigli do obale – barka je dodirnula dno – ali onda se ispostavilo da nemamo goriva, motori su stali i struja nas je odvukla na otvoreno more...” Ovako je mlađi vodnik Ashat Ziganšin prije nekoliko godina opisao kako je 17. siječnja 1960. godine počela njihova 49-dnevna odiseja. Sve to se dogodilo na dalekom istoku Rusije, kod jednog od Kurilskih otokoa za vrijeme istovara teretnog broda.
Sputnik
Bila su samo četvorica (Ziganšin i vojnici Filip Poplavski, Anatolij Kručkovski i Ivan Fedotov) na maloj desantnoj barži T-36 koja je plutala nošena strujama 1500 milja. Nisu imali radio-stanicu, pokvarila se. Uspjeli su brzo popraviti rupu na brodu, ali su imali daleko ozbiljniji problem: bili su gotovo bez hrane. Vekna kruha, malo graška i prosa, košara krumpira i tegla masti. Bilo je i malo vode, ali za tehničke svrhe – za hlađenje motora. U njoj je bilo malo hrđe, ali nije bila slana. To je bilo sve.
Ubrzo su shvatili da su male šanse da će ih netko uskoro pronaći. Ziganšin je pronašao novine u kojima je pisalo da su vode u kojima su se nalazili zatvorene za plovidbu, jer se tu trebalo održati testiranje nekih raketa. Tako su njih četvorica počela smanjivati porcije hrane. Najprije su jeli jednom dnevno, svatko bi dobio šalicu juhe. Pravili su je od nekoliko krumpira i žlice masti. Tri puta dnevno su pili po malo vode.
Sputnik
Bez svađe
Međutim, do 23. veljače hrana je potrošena. Pokušali su uhvatiti nešto ribe, ali nisu uspjeli, jer ih je nosila struja, a tu nije bilo ribe. Samo su vidjeli metar i pol duge morske pse kako plivaju oko njih. Zato su njih četvorica skuhala i pojela svoje kožne čizme i remenje i kožne dijelove harmonika. Na kraju, bili su strahovito slabi i počeli su imati halucinacije.
Ali najnevjerojatnije je to što su u tako strašnim uvjetima uspjeli održati moral. "Nije bilo panike ni depresije sve do samog kraja. Kasnije mi je mehaničar s 'Kraljice Mary' koja nas je dovela iz SAD-a u Europu rekao da se i on našao u sličnoj situaciji: nakon snažne oluje njegova radio-stanica nije radila dva tjedna. Od 30 članova posade polovica je umrla. Ali ne od gladi, već od straha i stalne svađe oko hrane i vode...", pričao je Ziganšin. Ništa slično se nije dogodilo na barži T-36. Oni su podijelili što su imali na jednake dijelove i nisu pokušavali dobiti više od drugih.
Sputnik
Strah da ih ne proglase dezerterima
Do 7. ožujka ostalo im je samo pola lonca svježe vode, jedna kožna čizma i tri šibice... Na svu sreću, tada ih je pronašao američki nosač zrakoplova USS Kearsarge. Sovjetski vojnici u prvom trenutku nisu htjeli napustiti baržu, željeći samo da ih Amerikanci osiguraju potrebnim gorivom i hranom.
Međutim, promijenili su mišljenje i prešli na američki brod. Nakon što su jeli, zaspali su i spavali nekoliko dana. Kad su se probudili uplašili su se, jer su shvatili da su izgubili baržu i da borave na američkom brodu. Strahovali su da ih ne proglase dezerterima kada se vrate kući.
Rudoljf Kučerov / Sputnik
Dočekani kao heroji
Ali, nisu se trebali brinuti. Uskoro je jedna od glavnih sovjetskih novina o njima objavila članak pod naslovom "Jači od smrti". Postali su heroji i u SSSR-u i u SAD-u. U San Franciscu su imali svečani doček (gradonačelnik im je simbolično dao ključeve grada). Tako su ih dočekali i u New Yorku, a zatim i kod kuće u Sovjetskom Savezu.
Udovičenko / Sputnik
U Moskvi ih je primio ministar obrane i s njima održao dug sastanak na nekoliko mjesta. Njihova lica su bila na naslovnim stranicama svih novina i časopisa. O njima su ispjevane pjesme. Jednu je napisao popularni bard, Vladimir Visocki.
Pojavila se popularna pjesma "Ziganšin-bugi" u kojoj su bili i sljedeći stihovi: "Ziganšin je pojeo svoju drugu čizmu." Snimljen je i film o njihovoj golgoti.
Postali su pravi heroji nacije i sve to je trajalo dok Gagarin nije odletio u svemir u travnju sljedeće godine. Slava prvog čovjeka u svemiru nadmašila je stradanje četiri vojnika.