"Ravnaj se! Mirno! Pažnja! Pripadnici 12. stražarnice koji su preživjeli nalaze se pred vama", tim riječima je 13. srpnja 1993. godine, 11 sati poslije napada terorista, poručnik Andrej Merzlikin dočekao zakašnjelo pojačanje. Njegova jedinica je čudom uspjela preživjeti napad mudžahedina.
Prije 25 godina ruski vojnici na tadžikistansko-afganistanskoj granici su se našli u blizini epicentra borbenih djelovanja.* U susjednoj zemlji je bjesnio građanski rat, a vojnopolitička situacija je dodatno destabilizirana padom Nadžibulahovog režima u susjednom Afganistanu. Za sve nesreće svog naroda krivili su Rusiju, a od proljeća 1993. godine teroristi iz sastava tadžikistanske opozicije su uz pomoć afganistanskih "dušmana" (mudžahedina) više puta pokušavali probiti granicu.
Sve do "crnog utorka" svi napadi su bili bezuspješni. Ali 13. srpnja 1993. godine je postao jedan od najkrvavijih dana u povijesti graničnih snaga u, činilo se, mirno doba.
Kako se prisjeća Merzlikin, dan prije napada rukovodstvo je izdalo neobična naređenja koja su oslabila obranu. Na primjer, bile su ukinute takozvane "tajne": vatreni položaji s osmatračkom opremom koji su se nalazili izvan same stražarnice.
A još ranije teroristi su uspjeli proučiti sustav zaštite baze i uočiti sve ruske vatrene položaje s vrhova najbližih brda. "Sve smo vidjeli, ali ništa nismo mogli učiniti. Rukovodstvo je naredilo da se ti ljudi ne diraju. Osim toga, od strane Afganistanaca su dolazili pregovarači koji su nas uvjeravali da će nas braniti", rekao je.
Kako se odvijao sukob
Napad je počeo 13. srpnja 1993. godine točno u 4 sata ujutro. Na prostoru stražarnice nalazilo se 47 vojnika i jedan civil. Tešku tehniku nisu imali, ni tenkove, ni topništvo. Vojnici su imali samo lako oklopno vozilo pješaštva. Ono je uništeno u prvih nekoliko minuta napada iz oruđa. Tako da su ruski vojnici imali samo automatske puške, nekoliko mitraljeza i minobacač AGS-17, koji je blokirao usred borbe.
S druge strane, teroristi su imali minobacače, mitraljeze, bacače granata s postoljem, snajperske puške i svu taktičku prednost koja se može poželjeti: element iznenađenja, udarne položaje i brojčanu nadmoć. Toga dana je ruske vojnike napao odred od 250 ljudi.
Teroristi su gađali sve izlaze iz kasarne i zato su ruski vojnici morali izbiti prozore i izaći sa suprotne strane van djelovanja vatre. Kako se prisjeća jedan od sudionika ovih događaja, mlađi vodnik Sergej Jevlanov, on je uspio zajedno s jednim drugim vojnikom stići do uporišta i postaviti kružnu obranu. Nekakvim čudom ovaj mladić je preživio i pod utjecajem adrenalina stigao do zaklona, gdje je primijetio na sebi rane od gelera.
Za to vrijeme jedan od vojnika je uspio poslati signal za pomoć u stožer.
Nekoliko sati kasnije paljba je utihnula, a borba prešla u uzdržanu fazu s periodičnom paljbom čas sa jedne, čas s druge strane. Vojnici na ruskoj stražarnici brzo su ostali bez streljiva.
Nekoliko očajničkih pokušaja da se iz rovova probiju do skladišta sa streljivom bili su bezuspješni. Redov Dodokalonov je jurnuo u časničku kasarnu koja je gorjela, gdje je ispod kreveta ostala jedna kutija s mecima za mitraljez. "Kada je on krenuo, svi su pomislili da je gotov: teroristi su tukli po zgradi sa svih strana", sjeća se Merzlikin. "Pred mojim očima je poginulo nekoliko dečkiju. I tada je iskočio Dodik s kutijom od dvjesta metaka. Da nije bilo njega, bila bi to sigurna propast za nas. Podijelili smo metke ravnopravno. Kasnije, kada smo se već izvukli, izračunao sam da je svatko od nas imao po sedam metaka."
Međutim, zapovjednik je odlagao povlačenje, čak i kada je vidio da streljiva više nema. Signal za pomoć je poslan nekoliko sati ranije, pojačanje bi trebalo biti na putu. Zar mogu tek tako napustistiti stražarnicu i otići?
Ovo kašnjenje je kasnije dovelo do ostavke tadašnjeg zapovjednika graničnih snaga Rusije i do čitavog niza kadrovskih promjena i otkaza u ministarstvu obrane. Ali sve je to bilo kasnije. Zasad su ljudi već nekoliko sati proveli opkoljeni pod rafalnom paljbom.
Podrška iz zraka je stigla tek sedam sati od početka napada, u 11 sati prijepodne. Na nebu su se pojavila dva udarna helikoptera, koji su izvršili masovni napad raketama na položaje terorista u brdima. Istina, piloti se nisu spustili kako bi pokupili ljude, jer su nekoliko mjeseci ranije teroristi u ovom rajonu iz prijenosnih protuzračnih raketnih sustava oborili zrakoplov koji je letio nisko.
Tek vidjevši da helikopteri odlijeću, nakon što je potrošio sav komplet streljiva, zapovjednik granične stražarnice je donio odluku o povlačenju. Pojava helikoptera im je pružila mogućnost da iskoriste pometnju u redovima mudžahedina.
Oleg Vlasov / TASS
Povlačenje i dugo očekivani spas
Posljednji od preživjelih vojnika krenuli su u pravcu obližnjeg sela Sari-Gor. Merzlikin je procijenio da će upravo iz tog pravca stići pojačanje. Uprkos podršci iz zraka i uznemirenosti terorista, ipak su morali bježati pod neprijateljskom vatrom.
Ali, vojnici su ubrzo stigli do "svojih" sa susjedne 13. stražarnice. Jedinicom koja im je došla u susret zapovijedao je potpukovnik Vasilij Masjuk, koji je u pomoć 12. stražarnici vodio u tom trenutku toliko neophodne tenkove i teško topništvo. Međutim, pojačanje je stiglo dosta kasno, jer je jedini "direktan" put do 12. stražarnice bio miniran od strane mudžahedina i "pokriven" teroristima s okolnih uzvišenja.
Te večeri spasilački odred se vratio na stražarnicu koju su zauzeli teroristi i sravnio je sa zemljom paljbom iz teške tehnike. Mudžahedini su morali brzo pobjeći u planine.
Aleksandar Makarov / Sputnik
U napadu mudžahedina poginulo je 25 ruskih vojnika. Teroristi su izgubili oko 70 ljudi. Poručnik Merzlikin, koji je ljude uspio spasiti, dobio je zvanje Heroja Rusije. U službi je napredovao do čina general-bojnika Federalne službe sigurnosti. Danas je u rezervnom sastavu i obavlja dužnost savjetnika predsjednika Ruskog saveza ratnih vještina.