Tokom rata Rusija je zarobila više od 2.4 milijuna ratnih zarobljenika, od kojih je većina bila iz Austro-Ugarske.
Veliki broj tih austrijskih vojnika bili su slavenskog porijekla: Poljaci, Česi, Slovaci, Hrvati i Srbi. Nisu bili previše lojalni Austro-Ugarskoj i na taj rat su gledali kao sukob između Carske Rusije i Središnjih sila, dok su u etničkom smislu na isti promatrali kao na sukob slavenskog i germanskog svijeta. Ono što je sigurno je da su bili na strani slavenskog svijeta, jer su se masovno predavali ruskim trupama.
Rusko vodstvo gledalo je blagonaklono na ratne zarobljenike slavenskog porijekla. Većina ih je odvedena u logore u zapadnom dijelu Carstva gdje su se uglavnom bavili poljoprivredom. Nijemci, Austrijanci i Mađari su često bili poslani istočno od Urala u Sibir kako bi radili teške poslove u rudnicima ili građevinskim projektima.
Iako su Rusi pokušavali odvojiti etničke Slavene od Nijemaca i Austrijanaca, u Carskoj Rusiji nisu nikada postojali logori samo za Slavene ili samo za Nijemce.
Rusija je ratne zarobljenike tretirala bolje od ostalih sukobljenih strana. Samostalno je usvojila inicijative kojima je bio cilj bilo olakšavanje života ratnih zarobljenika, te je i aktivno surađivala s međunarodnim organizacijama.
Carska Rusija je poštovala Hašku konvenciju o ratnim zarobljenicima, potpisanu 1907. godine. U listopadu 1914., car Nikolaj II. neovisno o navedenoj konvenciji je dao ukaz "O ratnim zarobljenicima" u kojem je pisalo da se sve ratne zarobljenike mora tretirati milosrdno jer se radi o ljudima koji su željeli samo zaštiti svoju domovinu."
No, dobar tretman nije garantirao i dobre uvjete. Tisuće zarobljenika umrlo je od gladi, epidemije tifusa i različitih bolesti, pošto uvjeti nisu stvoreni dobri uvjeti za život.
Elsa Brändström, kćer švedskog izaslanika u Rusiji, koji je podupirao razmjenu i vraćanje njemačkih i austrijskih ratnih zarobljenika i postao poznat po nadimku "Sibirski anđeo", prisjetila se u svojim memoarima: "U Rusiji su ratni zarobljenici često uživali slobodu, pojam koji je bio nepoznat ratnim zarobljenicima u drugim zemljama. No, dobri uvjeti nisu mogli spriječiti smrt tisuća ljudi, koji su umrli od zanemarivanja i oskudice u osnovnim životnim sredstvima." (Elsa Brändström. Bland krigsfångar i Ryssland och Sibirien 1914.-1920. Stockholm, 1922.)
Sudbina ratnih zarobljenika u Carskoj Rusiji bila je glavno pitanje ne samo za Crveni križ nego i za kraljevsku obitelj Romanov. Marija Feodorovna, majka Nikolaja II. inicirala je prvu razmjenu nekoliko tisuća ratnih invalida 1915. godine.
Ratni zarobljenici nisu radili besplatno i često su bili dobro plaćeni. Jedan bjegunac, austrijski pukovnik, Graf Lubenski koji je pobjegao iz logora u Kostromi kraj Moskve zaradio je toliko novaca, da si je kupio lažnu rusku putovnicu. Prešao je pola zemlje s njom dok nije sigurno došao do neutralne Švedske i poslije toga do Njemačke.
Čuvari u ruskim logorima su bili loše organizirani. Ratni zarobljenici koji su bili poslani u Sibir uopće nisu bili čuvani, pošto su im šanse za preživljavanje u izuzetno okrutnom okolišu bile minimalne.
Stotine ratnih zarobljenika je uspjelo pobjeći s gradilišta na željezničkoj prugi prema Murmansku na sjeveru Rusije. Pri dolasku kući su rekli kako su ruske sigurnosne mjere izuzetno slabe. Na opće iznenađenje, njemački obavještajci su čak razmišljali o spašavanju njemačkih ratnih zarobljenika koji su tamo bili zadržani, ali se navedeni plan nikada nije proveo u djelo.
Dok su njemački i austrijski ratni zarobljenici pokušavali pobjeći čim su vidjeli priliku, veliki broj Slavena je s druge strane se odlučio boriti. Formirano je nekoliko jedinica složenih od ratnih zarobljenika iz Austro-Ugarske, kao npr. 1. Poljska pješačka divizija i Srpski dobrovoljci. Najpoznatija jedinica je bila Čehoslovačke trupe koje su odigrale bitnu ulogu u Građanskom ratu u Rusiji (1918.-1922.).
Kada se Carska Rusija povukla iz rata u ožujku 1918. godine, ratni zarobljenici su se počeli vraćati kućama. No, Građanski rat je poprilično odgodio dio planova. Zaraćene strane su gledale da uključe ove iskusne vojnike kako bi ih podržali u ratu. Tako se preko 60 000 Mađara priključilo Crvenoj armiji.
Oni ratni zarobljenici koji su uspjeli preživjeti i nisu odlučili ostati i boriti se u Građanskom ratu u Rusiji ili se trajno nastaniti u istoj, 1922. godine mogli su se vratiti kući, kada je sukob u zemlji bio završen.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
