Prvi svjetski rat u pismima ruskih vojnika

Izvor: Ria Novosti

Izvor: Ria Novosti

Strahote Prvog svjetskog rata i danas nam mogu dočarati pisma njegovih sudionika. Ruski vjesnik prenosi potresna svjedočanstva ruskih vojnika s prve linije fronta, sačuvanih u Ruskom državnom vojno-povijesnom arhivu.

Kada je počeo Prvi svjetski rat,  u Rusiji je uvedena „privremena odredba o ratnoj cenzuri“, kojom je bilo dozvoljeno otvaranje i pregledavanje svih pisama sa fronta, kao i oduzimanje onih koja su sadržavala povjerljive informacije. Tako su mnoga pisma sačuvana do danas i nalaze se u arhivima. Najviše ih je u Ruskom državnom vojno-povijesnom  arhivu, gdje se čuva nekoliko tomova pisama koja su ruski vojnici pisali s prve linije fronta.


Nepodnošljivi užas svakodnevice

Početkom rata mnogi su bili puni iluzija. „Neprijatelj, naravno, nije za podcjenjivanje, ali nije nepobjediv. Svi naši vjeruju da ćemo pobijediti“, pisao je pukovnik Samsonov ženi. „Cijeli narod suosjeća s nama i svi se žele boriti protiv protiv  Nijemaca“. U većini pisama s početka rata poput refrena se ponavljaju rečenice pune nade u skoru pobjedu.

Dok su nam se [Nijemci] približavali lica su im blijedjela. To je bilo užasno i nekako zastrašujuće. Ne daj Bože da se ponovno nađem u takvoj borbi!

Međutim, na bojištima je sve više poginulih, a mnoge obitelji dobivaju tužne vijesti o smrti najbližih. Tada ljudi rat počinju doživljavati kao osobnu katastrofu i postaju svjesni njegove neminovnosti i strahote. Ruski oficir piše: „Na cijelom se frontu svakodnevno vode žestoke borbe. Mnogi su ostali na bojištu i još će mnogi poginuti. Tko može biti pošteđen? Poslije borbi bojišta su prekrivena tijelima naših i njemačkih vojnika, ubijenih i preminulih od rana. Koliko će nas još poginuti! Rat je neopisiv užas! Svuda je smrt i razaranje.“ Riječi iz pisma drugog ruskog oficira zvuče kao svojevrsni protest protiv rata i očajnički apel: „Svako tko je sudjelovao u ratu svjestan je ogromnog zla koje on nosi. Ljudi bi trebali težiti da rata više nikada ne bude.“


Bez milosti

Poprišta borbi postaju prave klaonice. „Branimo most“, piše jedan ruski vojnik. „Jučer su Nijemci pokušali prijeći na našu stranu. Pustili smo ih da dođu do sredine mosta,  a onda smo otvorili tako jaku vatru da su bježali glavom bez obzira. Na mostu su ostale gomile leševa. Nijemci su danas ponovo pokušali prijeći most ili bar pokupiti leševe. Naša artiljerija je preciznom vatrom za trenutak očistila most od tih kobasičara. Ipak, po svaku su cijenu htjeli prijeći na drugu obalu. Zagazili su u vodu do vrata,  ali naši mitraljesci ih nisu pustili da stignu ni do sredine rijeke. Kažu da je poslije borbe voda postala crvena. To me ne čudi jer je tu poginulo najmanje 5 do 6 tisuća Nijemaca, a sva tijela su ostala u rijeci.“

Artiljerija je nemilosrdno tukla, dim je zaklonio sunce, pa se na više od pet koraka ništa nije vidjelo.

Drugi vojnik se s užasom prisjeća sličnih nemilosrdnih borbi: „Ležali smo u rovovima i odbijali njemačke napade. Četiri puta su prilazili našim rovovima, najbliže na oko 400 koraka. Mogli smo im jasno vidjeti  lica. Uspješno smo ih odbijali. Povlačili su se pod našom jakom vatrom. U rovu sam ležao pored Sazonova. Pucali smo u njihove oficire i krupnije vojnike. Dobro smo ih potprašili, đavo ih odnio! Išli su šutke, bez ijednog pucnja. Puštali smo ih da priđu dovoljno blizu da možemo precizno pucati, a onda smo otvarali strašnu vatru. Najbliži su padali kao pokošeni, a oni iza njih su se brzo povlačili. Mraz nam je ledio kožu i kosa nam se dizala na glavi. Mislim da smo Sazonov, narednik i ja tog dana dosta Nijemaca poslali na onaj svijet. Dok su nam se približavali lica su im blijedjela. To je bilo užasno i nekako zastrašujuće. Ne daj Bože da se ponovno nađem u takvoj borbi!“


Totalno čišćenje

Najstrašnija je dugotrajna artiljerijska priprema pred napad. Ljudi osjećaju da ništa ne ovisi o njima i nemoćno priljubljeni uz zemlju čekaju kraj pucnjave koja kao da nikada neće prestati. Koliko je artiljerijska vatra bila intenzivna, vidimo iz pisma ruskog artiljerijskog oficira: „Artiljerija je nemilosrdno tukla, dim je zaklonio sunce, pa se na više od pet koraka ništa nije vidjelo“.

5 legendarnih ruskih tenkova
Tenkovi su strašno oružje, simbol moći i snage svjetskih država. Predstavljamo 5 legendarnih ruskih tenkova.

Mnogi koji su se našli pod tako jakom artiljerijskom vatrom doživljavali su živčani slom i „samo im se plakalo“, kako je pisao jedan oficir. Oni više nisu mogli podnijeti zvuk artiljerije pa bi im svaki pucanj tjerao suze na oči: „Ta neprekidna tutnjava artiljerijskog oružja i eksplozije granata zaista ne daju mira i uništavaju živce. Naš pukovnik Želenin počeo je plakati kao dječak, njegovi živci to više ne mogu podnijeti. I Rosoljuk stalno rida.“

U ratnom paklu većina je ljudi ipak uspijevala vladati sobom i sačuvati zdrav razum. Izlazili su iz rovova i kretali u napad pod kišu metaka. Evo kako ruski oficir opisuje te kratke trenutke neposredno pred borbu: „Konačno se kroz stroj pronijela naredba: 'Spremite se za napad!'. Kao da je struja prošla kroz nas; jedni provjeravaju i popravljaju opremu, drugi skidaju kape i pobožno se krste, svi osjećaju da dolazi taj veliki trenutak; ubrzo se kroz stroj pronosi nova naredba 'Naprijed!'; krstimo se i iskačemo iz rovova sa riječima 'Braćo! U napad, naprijed!'. Ljudi poput mrava iskaču iz rovova i jurišaju na bajunete, gledajući u lice smrti.“

Prvi svjetski rat bio je pun odricanja, krvi, rovovske prljavštine i boli zbog smrti ratnih drugova. Razmjeri i žrtve ovog rata do početka 20. stoljeća bile su nezamislive za čovječanstvo.