Kako su zapadni kapitalisti pomogli SSSR-u da razvije tešku industriju i postane svjetska sila

Forsirana industrijalizacija

Mlada sovjetska država je bila poprilično oslabljena sredinom 1920-ih, poslije "vatrenog krštenja" u dugotrajnom i razornom Građanskom ratu (1918-1922). Imala je rasprostranjenu poljoprivredu, visoku nezaposlenost i zaostalu industriju. Povrh svega toga, bila je u okruženju neprijateljski nastrojenih država.

U takvim okolnostima je sovjetsko rukovodstvo odlučilo da SSSR postane moćna država, kako u ekonomskom tako i u vojnom pogledu. Trebalo je krenuti od početka i sve to postići učinkovito i vrlo brzo. "Mi zaostajemo 50-100 godina za vodećim zemljama. Mi moramo za 10 godina nadoknaditi taj zaostatak", rekao je Staljin.

Sve to lijepo zvuči u teoriji, ali postoje i praktični problemi koje treba riješiti. Sovjetski stručnjaci su imali resurse, ali nisu imali nikakvog iskustva u području moderne industrijske izgradnje. Zbog toga je donesena pomalo nevjerojatna odluka, da se angažiraju strani stručnjaci iz kapitalističkog svijeta.

"Fordov arhitekt" među Sovjetima

Mnoge poznate zapadne kompanije su pozvane da sudjeluju u Staljinovoj industrijalizaciji, a među njima Siemens-Schuckertwerke AG, Ford Motor Company i General Electric. Najznačajniji doprinos dao je industrijski arhitekt Albert Kahn sa svojom tvrtkom iz Detroita Albert Kahn Associates.

Arhitekt Albert Kahn.

Legion Media

Kahnovi arhitekti su projektirali i gradili industrijske objekte koristeći takozvanu metodu "pokretne trake". Po tom sustavu je napravljeno na desetke tvornica, što je omogućilo da se proces izgradnje ubrza uz minimalne troškove.

Na primjer, stručnjaci tvrtke Albert Kahn Associates projektirali su sjedište kompanije General Motors, kao i gotovo sve tvornice automobila Henryja Forda, zbog čega je Kahn dobio nadimak "Fordov arhitekt".

Kahn i njegova metodologija bili su pravo otkriće za SSSR, jer su u novoj sovjetskoj državi rješenja vezana za industrijsku izgradnju bila u velikoj mjeri nesistematična i stihijska. Individualni pristup sovjetskih stručnjaka koji nisu imali širu predstavu o industrijskoj proizvodnji značio je da se jedna tvornica često gradila i po dvije godine, dok je Albertu Kahnu polazilo za rukom da pogone u stilu "pokretne trake" napravi za 3-6 mjeseci. Upravo to je bila ona "injekcija" za kojom je vapila sovjetska industrijalizacija.

Rađanje industrijskih gorostasa

Nekoliko desetaka inženjera iz Kahnove firme doputovalo je 1928. u SSSR pod rukovodstvom Kahnovog brata Morica. Albert Kahn osobno nikada nije posjetio "Zemlju Sovjeta", ali je svoju misiju u sovjetskoj Rusiji doživljavao kao nešto više od običnog biznisa.

"Ja ne vjerujem da svjet može ponovno stati na noge sve dok drugi narodi ne pomognu građanima Rusije da transformiraju svoju zemlju u suvremeno industrijsko društvo koje se razvija u harmoniji s ostalim svijetom", pisao je tada.

Američki stručnjaci u pogonu za sklapanje automobila, koji je u Čeljabinsku 1932. godine napravio detroitski graditelj, Albert Kahn.

Arhivska fotografija

Američki inženjeri su od 1929.-1932. godine u suradnji sa sovjetskim stručnjacima zainteresiranim za dragocjeno zapadno iskustvo u cijeloj zemlji sagradili 571 industrijsko poduzeće – od manjih pogona do divovskih tvornica poput Tvornice traktora u Čeljabinsku.

Kahnovi arhitekti su projektirali i sagradili jedno od prvih velikih industrijskih poduzeća Sovjetskog Saveza – čuvenu Staljingradsku tvornicu traktora, koja je tokom Drugog svjetskog rata pravila i održavala tenkove T-34. Tvornica je prvo napravljena u SAD-u, zatim je razmontirana i transportirana u SSSR, gdje je za 6 mjeseci ponovo montirana pod rukovodstvom američkih inženjera.

Taj uspjeh je bio toliko velik da je 1930. godine Kahnova tvrtka postala glavni dizajner i konzultant sovjetske vlade za pitanje industrijske izgradnje.

Taj status, međutim, nije dugo trajao jer je sovjetsko rukovodstvo ubrzo odlučilo da se oslobodi stranih kompanija.

Suradnja je kratko trajala

Naime, Sovjetski Savez je usluge brze industrijalizacije plaćao novcem od nekontroliranog izvoza žita, i sa posljedicama nepromišljene izvozne politike suočio se već 1932. godine, kada je nastala financijska kriza, a zatim i glad. Sve je to natjeralo sovjetsku vlast da raskine ugovore sa zapadnim kompanijama, pa i s tvrtkom Alberta Kahna.

Drugi važan faktor je bio taj što su civilne tvornice u SSSR-u postepeno počele raditi i za vojsku. Prema planu, tvornice traktora su osim poljoprivredne tehnike morale proizvoditi i tenkove. Ispostavilo se da su ti tenkovi kasnije bili vrlo učinkoviti u ratu protiv nacističke Njemačke.

Stranci nikako nisu smijeli biti svjedoci tajne militarizacije sovjetske industrije.

Pogon za sklapanje dijelova u Staljingradskoj tvornici traktora (od 1961. godine Volgogradska tvornica traktora) 1937.

Ivan Šagin/Sputnik

"Oni prave vojne tvornicee, ali ne žele da mi to znamo", napisao je Moric Kahn svom bratu.

U svemu tome je i ideologija odigrala svoju ulogu. Pomoć imperijalističkih zapadnih sila u stvaranju sovjetske teške industrije na sve načine je minimalizirana u sovjetskoj javnosti.

Sredinom 1930.-ih, kada su strane kompanije već napustile SSSR, iz znanstvenih članaka i službene dokumentacije izbrisani su ranije česti termini poput "pružnog prijelaza američkog tipa" ili "metalnog stupa američkog tipa".

Sovjetski Savez je pokušavao u potpunosti zataškati pomoć zapadnih stručnjaka, izjavljujući: "Sve smo to mi sami napravili i napravit ćemo još više".