Kompjuteri u SSSR-u: posljedice jedne odluke

Komandna tabla sovjetskog kompjutera klase BESM (razrađene početkom 1950-ih) u Ujedinjenom institutu za nuklearna istraživanja (Dubna, Moskovska Oblast). Izvor: RIA Novosti.

Komandna tabla sovjetskog kompjutera klase BESM (razrađene početkom 1950-ih) u Ujedinjenom institutu za nuklearna istraživanja (Dubna, Moskovska Oblast). Izvor: RIA Novosti.

Prvi sovjetski kompjuteri, stvoreni krajem 1940-ih, prema kvaliteti parirali su svojim zapadnim konkurentima. Ova grana industrije se u našoj zemlji ubrzano razvijala do kraja 1970-ih, sve dok rukovodstvo svojom nepromišljenom (i kako ispada, sudbonosnom) odlukom nije obustavilo realizaciju originalnih projekata. Neki od njih bili su toliko zanimljivi i aktualni da do danas nose oznaku povjerljivosti.

Odmah poslije Drugog svjetskog rata Staljinova Vlada je razmatrala mogućnosti tehničkog unapređenja industrije i znanosti. Hladni rat koji se približavao zahtijevao je mobilizaciju intelektualnih resursa nacije. Do početka 1950-ih u SSSR-u je stvorena suvremena informatička industrija koja ni po čemu nije zaostajala za američkom. Međutim, početkom 1970-ih rukovodstvo zemlje je donijelo odluku da obustavi originalne projekte i da se posveti jednostavnom kopiranju zapadnih sistema. Kao posljedica toga uništena je čitava grana proizvodnje. To je istovremeno predstavljalo gubitak za cjelokupnu svjetsku znanost. 


Prvi koraci: iz SSSR-a u budućnost

Prvi radovi na stvaranju „male elektronske računarske mašine“ počeli su 1948. u tajnom laboratoriju u mjestu Feofanija kod Kijeva. Projekt je vodio Sergej Lebedev, tada direktor Instituta za elektrotehniku Akademije znanosti Ukrajine. On je razvio, utemeljio i realizirao principe elektronskih računara koji program čuvaju u memoriji. Kolektiv pod rukovodstvom Lebedeva je 1953. stvorio prvi veliki računar pod nazivom Velika elektronska računarska mašina BESM-1 (БЭСМ-1). On je sastavljen u Moskvi, u Institutu za preciznu mehaniku i računarsku tehniku. BESM-1 je za osnovu imao 180 tisuća diskretnih tranzistora i bio je jedinstven po tome što se u njemu nije nalazila nijedna mikroshema. 

Danas znanstvenici smatraju da bi Sovjetski Savez imao šanse postati svjetski lider u ovoj sferi samo da su kompjuteri na neki način bili unificirani.

I osobni kompjuteri imali su zanimljiva tehnička rješenja, posebno u seriji koju je proizvodio kijevski Institut za kibernetiku: Mir-1, Mir-2 i Mir-3. To su bili sasvim funkcionalni PC računari šezdesetih godina sa svim potrebnim karakteristikama, ekonomičnom memorijom i mogućnošću korištenja u svim segmentima industrije.

Originalni kompjuterski sistemi u SSSR-u nisu bili podvedeni pod jedinstven standard čak ni u okviru iste serije. Nove serije često nisu mogle „komunicirati“ sa svojim prethodnicima. Mašine su se razlikovale po kriterijumima kao što su kapacitet i vanjski priključci. Danas znanstvenici smatraju da bi Sovjetski Savez imao šanse postati svjetski lider u ovoj sferi samo da su kompjuteri na neki način bili unificirani.

Nepostojanje jedinstvenog standarda i pogrešna strategija razvoja doveli su do toga da je 1970-ih informatički inženjering u Sovjetskom Savezu počeo brzo zaostajati. Do trenutka raspada SSSR-a ova grana industrije nije se više mogla natjecati sa Zapadom. Andrej Jeršov, jedan od utemeljitelja informatičke tehnologije u SSSR-u, otvoreno je izjavio da bi Sovjetski Savez stvorio najbolji PS na svijetu, samo da Gluškov nije prestao razvijati svoju seriju Mir. 


Kobna greška: kopiranje IBM sistema

Vlasti SSSR-a su 1969. odlučile su obustaviti originalne projekte i prijeći na proizvodnju kompjutera na temelju platforme IBM/360, tj. početi se baviti kopiranjem zapadnih sistema. „To je bila najgora moguća odluka“, objašnjava povjesničar i programer Jurij Revič. „Za to što se ova grana industrije prestala samostalno razvijati odgovorno je sovjetsko rukovodstvo i djelimično sami konstruktori. Svaka grupa se ‘krčkala u posebnom loncu’, režim tajnosti je doveo do toga da je bilo jednostavnije da se neka tehnološka rješenja preuzmu iz zapadnih znanstvenih časopisa, nego iz sovjetske literature.“

Može li se Rusija isključiti s Interneta?
Vijeće sigurnosti Rusije razmotrit će pitanje zaštite Interneta u izvanrednim situacijama. Kremlj uvjerava da je glavni cilj da se poduzmu mjere u sferi cyber-sigurnosti u vezi s nepredviđenim akcijama zapadnih partnera te za zaštitu od mogućih akcija izvana. No ruski blogeri i internetski stručnjaci boje se da je to pokušaj da se ograniči sloboda te čak izolira Rusija na globalnoj mreži.

Prema Revičevom mišljenju, bio je to siguran put ka zaostajanju informatičke industrije. U trenutku kada je 1971. u SSSR-u na tržište izašla prva serija sovjetskog ES EVM (ЕС ЭВМ - Jedinstveni sistem elektronskih računarskih mašina), u SAD-u se već prešlo na sljedeću generaciju IBM/370. „Projektanti su morali izuzetno mnogo raditi, ništa manje nego kada bi kompjuter stvarali od nule, uključujući prijevod programa i mnogo toga drugog“, kaže Revič. „Međutim, rezultat je bio neodgovarajući. Svjetska znanost je zbog ove odluke mnogo izgubila.“

U informatičkoj industriji je 1980-ih nastao zastoj. Razvijane su i realizirane zamisli iz razdoblja od 1940-ih do 1960-ih. Sovjetski pandani IBM kompjuterima su se razvijali, ali na originalnim idejama se gotovo uopće nije radilo.

„U vrijeme kada sam počinjao raditi, krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, u zemlji su korištene dve-tri vrste kompjutera“, sjeća se programer, analitičar za UBS, tvorac prve ruske elektronske biblioteke Lib.ru Maksim Moškov. „Na poslu sam imao dva sanduka veličine kancelarijskog stola, visoke metar i pol, na kojima su se radili obični proračuni za plate suradnika. Oni su se koristili i kao podrška prilikom realizacije nekih znanstvenih eksperimenata. Operativna memorija ovih sanduka bila je 16 megabajta, na njima je bilo angažirano petnaestak programera, analitičara kompjuterskih sistema i laboranata. Istina, i strani kompjuteri su funkcionirali na isti način. Oni su imali nešto drugačije elektronske komponente, ali princip je bio isti.“

Da stvar bude još gora, mnogi tvorci sovjetskih kompjutera otišli su u inozemstvo. Tako je Vladimir Pentkovski iz Instituta za preciznu mehaniku i informatičku tehniku Lebedev postao vodeći inženjer za razvoj mikroprocesora u kompaniji Intel. Pod njegovim rukovodstvom ova kompanija je 1993. proizvela procesor Pentium. Pentkovski je prilikom rada na projektima za Intel realizirao mnoge sovjetske ideje. Kompanija Intel je 1995. na tržište izbacila unapređeni procesor Pentium Pro, koji je po svojim mogućnostima bio blizak ruskom mikroprocesoru El-90 (Elь-90) iz 1990.