Džepni vodič za američke vojnike iz 1944. godine: Kako se ophoditi s Rusima

Susret Istoka i Zapada: Potporučnik W. Robertson i poručnik A. Sevaško, 26. travnja 1945.

Susret Istoka i Zapada: Potporučnik W. Robertson i poručnik A. Sevaško, 26. travnja 1945.

William E. Poulson/Wikipedia
"Muškarci u Rusiji su druželjubivi, za razliku od žena. Muškarac se mora prvi obratiti ženi. Nemojte zviždati u zatvorenom prostoru i saznajte što je to 'papirosa'." Američkom vojniku je zaista bio potreban sličan vodič da bi znao kako se ophoditi s ljudima iz neobične i nepoznate zemlje gdje je vladala velika nestašica, a sva industrija je udarnički radila za potrebe vojske.

"Samo za vojne osobe" - stoji u uvodu ove knjižice. Još 1943.-1944. nitko nije mogao predvidjeti kako će završiti Drugi svjetski rat. Zbog toga je američki vojni vrh odlučio naučiti svoje vojnike i časnike kako da se ophode u susretu s Rusima. Zahvaljujući propagandi iz 1930-ih Amerikanci su i tijekom Drugog svjetskog rata smatrali da su im Rusi neprijatelji, iako su se oba naroda zajedno borila protiv Hitlera. Bilo je samo nekoliko susreta između američkih i ruskih jedinica (najpoznatiji je 25. travnja 1945. kada su se sovjetske i američke trupe sastale na rijeci Elbi blizu Torgaua u Njemačkoj), tako da je vrijednost ovog vodiča prije svega u tome što se kroz njega može sagledati kako su Amerikanci doživljavali Ruse.

"Druželjubivi i prisni ljudi"

Treba reći da se ovaj vodič ne odnosi na okupatorsku vojsku. On je namijenjen savezničkim vojnim kontingentima. Vodič je jedinstven po tome što prikazuje kako su američki vojnici doživljavali SSSR i njegov narod.

Već na prvoj stranici knjige predstavljena je sveobuhvatnost problema. "Ako služite u SSSR-u, najvećoj zemlji na svijetu, možete biti upućeni u predjele sa suptropskom klimom ili nadomak Sjevernog polarnog kruga. Ljudi se tamo razlikuju isto koliko i klima."

Autori su istaknuli da je siromaštvo u Sovjetskom Savezu rezultat rata: "Može vam se učiniti da su pojedinci loše obučeni, ali oni to isto odijelo nose gotovo tri godine... Rusi si nisu mogli priuštiti svilene čarape jer su pravili tvornice za proizvodnju potrebnijih stvari."

Autori ne propuštaju priliku usput suptilno pohvaliti američku ekonomiju: "Normiranje, tj. ograničavanje količine namirnica po osobi, moralo je biti daleko strože i žešće nego u Americi. Svakome se daje samo onoliko koliko se smatra da je dovoljno za posao koji on obavlja". Pa ipak, u knjizi piše i ovo: "Vidjet ćete da su Rusi vrlo ponosni na svoju zemlju."

"Druželjubivi i prisni" Rusi su glavna tema knjige, dok poglavlja "Ekonomija", "Jedinice za mjere i težinu" i "Sovjetska uniforma i vojni činovi" danas mogu zanimati samo povjesničare.

Neke geografske pojave su ipak dobro primijećene, što je i razumljivo s obzirom da je knjiga namijenjena vojnim osobama. Na primjer: "Iz nepoznatih razloga zapadne obale ruskih rijeka znatno su izdignutije u odnosu na istočne obale. Ta činjenica je predstavljala problem za Crvenu armiju kada je protjerivala Nijemce na zapad iz Ukrajine".

"Nemojte se smijati, nemojte zuriti"

Neki ruski običaji su već zastarjeli: "Muškarci u Rusiji mogu se grliti i ljubiti prilikom susreta. To je stari običaj. Nemojte se smijati niti zuriti u njih u tim situacijama". Ruski muškarci se i danas mogu zagrliti prilikom susreta ako su dobri prijatelji, ali čuvena tri poljupca već odavno pripadaju prošlosti.

"Kada vidite žensku osobu koju poznajete, morate joj se prvi obratiti, u protivnom vam se ona neće javiti (smatra se da je krajnje nekulturno zviždati)". Zviždukom zaista možete izazvati gnjev (u najmanju ruku), ali što se tiče pozdravljanja, Ruskinje su već odavno postale mnogo "tolerantnije".

Smatra se da je votka "nacionalno piće Sovjetskog Saveza". U uputi se kaže da poslije votke obično "slijedi komad crnog kruha", što više odgovara stvarnosti od naredne tvrdnje da Rusi uz votku obično jedu "kavijar i pikantno meso" - takve poslastice je ogromna većina Rusa rijetko mogla i vidjeti tijekom rata. Čaj je također nacionalni napitak: "Rus stavi u usta komad šećera i pije čaj filtrirajući ga kroz šećer". To je točno. Naše bake su zaista tako postupale, možda zato što je šećer sredinom 20. stoljeća bio daleko čvršći nego danas.

Također se zna da je tijekom 1940-ih u SSSR-u bilo malo cigareta i da su muškarci uglavnom pušili "papirose" (dugačke su od 7,6 do 12,7 centimetara): "Dvije trećine papirose čini šuplja kartonska cjevčica koja služi kao lula, a jedna trećina je papirnati produžetak napunjen duhanom". "Papirose" još uvijek postoje u Rusiji, ali ih puše samo rijetki stariji ljudi.

U knjizi se ističe da su Rusi čak i tijekom rata odlazili u kino i kazalište jer su oni "po prirodi talentirani za scensku umjetnost", ali jedini način da se "spoznaju Rusi" jest kroz "čitanje njihove književnosti".

Autori također naglašavaju hrabrost ruskih scenskih umjetnika: "Većina ruskih prvorazrednih pjevača, glumaca i plesača... gostovala je u vojnim jedinicama, po vojarnama i terenu. Neki od njih su i poginuli na frontu".

Gdje vreba opasnost?

U nizu opasnosti koje su američke trupe hipotetički očekivale u kontaktima sa Sovjetima najozbiljnije su bile infekcije i spolno prenosive bolesti, koje su tada harale Sovjetskim Savezom. Američkim vojnicima se savjetovalo da budu krajnje oprezni. Pored toga, bilo je i drugih smrtnih opasnosti. Primjerice, vojnicima se savjetovalo da se zaustave kada netko vikne "Stoj!" ("Sovjetski vojnici su naučeni pucati u onoga tko se ne zaustavi"), i da se ne šale na račun sovjetskih lidera. Nema indicija da je za tako nešto bila propisana kazna, ali se zna da su 1944. godine šale na račun Josifa Staljina ili nekog od njegovih zamjenika mogle imati ozbiljne posljedice.

U knjizi je dan i jedan pomalo smiješan savjet: "Nosite sa sobom toaletni papir. Tamo vlada nestašica svih vrsta papira". Evo još nekoliko korisnih savjeta: "Budite darežljivi kada vas netko zatraži cigaretu". I danas se u Rusiji škrtost takve vrste tretira kao vrlo ružno ponašanje,  au ratno vrijeme je to bilo daleko više izraženo. Drugi savjet je da se muškarcima uvijek stegne ruka prilikom pozdrava, što je i danas aktualno.

Pa ipak, ima i prilično glupa preporuka: "Ne obraćajte se Rusima riječju 'druže'. Taj pozdrav koriste samo sovjetski građani među sobom. Umjesto toga, koristite riječ 'gospodine'". Ovaj savjet je toliko pogrešan da je mogao izazvati konflikt. Riječ "gospodin" se koristila u carskoj Rusiji u obraćanju plemićima. Ako bi se netko tako obratio sovjetskom komunistu, to bi moglo dovesti do vrlo neugodne situacije.

Sve u svemu, poanta vodiča je u upoznavanju Rusije i njezinih građana, i u tom smislu knjiga može biti korisna i danas. "Ako ste razumni i razmišljate svojom glavom, vjerojatno ćete spoznati da je s ljudima u SSSR-u lako uspostaviti dobar kontakt."

Američki vojnici na kraju ipak nisu služili u Rusiji, ali je ovaj vodič i pored toga naučio njegove čitatelje da saznaju nešto više o Rusima i njihovom načinu života, i da ih samim tim više poštuju, a to je za svaku pohvalu, drugovi!

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće