Zašto Sovjetski Savez nije podržao revoluciju u Afganistanu?

Konjica Crvene armije

Konjica Crvene armije

Zelma/Sputnik
Mnogi misle da su Sovjeti prvi put poslali trupe u Afganistan 1979. godine, ali to se dogodilo pola stoljeća ranije, kada je najveća socijalistička zemlja na svijetu neočekivano odlučila ne podržati revolucionarne narodne mase, nego svrgnutog afganistanskog vladara.

Vojnici Sovjetskog Saveza su se borili na afganistanskom teritoriju daleko prije Saurske revolucije i sovjetskog vojnog sudjelovanja u afganistanskim unutarnjim pitanjima. Oni su još krajem 1920-ih aktivno sudjelovali u lokalnom građanskom ratu. Bili su preobučeni u afganistansku uniformu, ali su jurišali uzvikujući rusko "Ura!"

Politička situacija u Afganistanu je uvijek privlačila posebnu pozornost sovjetskog rukovodstva s obzirom da je izravno utjecala na sigurnost u susjednoj Srednjoazijskoj regiji Sovjetskog Saveza. Zbog toga SSSR nije mogao ostati po strani kada su 1929. godine revolucionari svrgnuli afganistanskog kralja Amanullaha Khana i time izazvali građanski rat.

Predsjednik Centralnog izvršnog komiteta SSSR-a Mihail Kalinjin (lijevo) i afganistanski emir Amanullah Khan
(desno) ispred počasne straže tijekom emirovog posjeta Sovjetskom Savezu.

S jedne strane, narodne mase su se tamo borile protiv elite, a takve inicijative je Sovjetski Savez podržavao u cijelom svijetu. S druge strane, Afganistan je za vrijeme Amanullaha Khana bio u dobrim odnosima sa SSSR-om. Obje zemlje su produbljivale gospodarsku i vojnu suradnju, a afganistanski vladar je učinkovito obuzdavao pripadnike Basmačija - srednjoazijske antisovjetske ustanike koji su u doba ruskog građanskog rata prebjegli iz SSSR-a u Afganistan i neprekidno vršili oružane upade na sovjetski teritorij. Moskva je morala donijeti tešku odluku u težnji da maksimalno iskoristi novonastalu situaciju.

Koga podržati?

Zvuči neobično, ali Sovjetski Savez nije požurio podržati revolucionarne mase seljaka na čelu sa "sinom vodonoše" Habibullahom Kalakanijem. Georgij Agabekov je tijekom 1920-ih bio sovjetski obavještajac u Afganistanu, a tijekom 1930-ih je prebjegao na Zapad. On tvrdi da su mišljenja o tome koju stranu u konfliktu SSSR treba podržati bila podijeljena. (Georgij Agabekov, "OGPU: The Russian Secret Terror", 1931).

Sovjetska tajna policija OGPU, od koje je kasnije nastao KGB, smatrala je da treba podržati revolucionare - predstavnike širokih slojeva stanovništva, u nadi da će pružanje potpore Habibullahu omogućiti sovjetizaciju čitavog Afganistana, piše Agabekov.

Međutim, Narodni komesarijat za vanjske poslove (od 1946. godine Ministarstvo vanjskih poslova SSSR-a) iznio je suprotan stav. Predstavnici ovog Komesarijata su tvrdili da Habibullah Kalakani kao Tadžik po nacionalnosti uživa snažnu potporu milijuna Tadžika u sjevernom dijelu Afganistana, tj. blizu južnih granica SSSR-a. Po mišljenju Komesarijata, ako bi Habibullah pobijedio i učvrstio svoju vlast, on bi neizbježno pokušao proširiti utjecaj na sovjetske srednjoazijske republike i destabilizirati sovjetsko-afganistansku granicu.

Nakon kratke vladavine koja je trajala 9 mjeseci, tadžikistanski ustanik Habibulah Kan i njegove afganistanske pristalice bježe od snaga Nadir Khana, koji je preoteo Kabul od Amanullaha i vladao Afganistanom od siječnja do listopada 1929. godine.

Ispostavilo se da su sovjetski diplomati bili u pravu. Habibullah je sklopio savez s vođom Basmačija Ibrahimom Bekom, poslije čega su pripadnici ovog pokreta pojačali svoje napade na SSSR. Drugi faktor protiv Habibullaha je bio taj što su njega intenzivno podržavali Britanci. Tako je sovjetsko rukovodstvo odlučilo pomoći Amanullahu Khanu i poslati mu trupe s ciljem ponovnog uspostavljanja stabilnosti u ovoj regiji.

Tajna kampanja

Sovjetski Savez nije htio otvoreno demonstrirati svijetu svoje vojno sudjelovanje u građanskom ratu u Afganistanu. U afganistanskoj kampanji je sudjelovalo preko 2000 crvenoarmejaca, ali su oni bili obučeni kao Afganistanci. Na njihovom čelu je bio bivši sovjetski vojni izaslanik u Afganistanu Vitalij Primakov, koji se predstavljao kao "kavkaski Turčin", časnik Ragib-beg.

Jedinicu je pratilo Afganistansko vijeće u SSSR-u na čelu s Alijem Gholamom Nabi Khanom, čije prisustvo je osiguralo legalni status ovoj akciji. Vijeće se predstavljao kao odred Amanullahovih pristaša koji su bili prisiljeni napustiti zemlju, a sada su se odlučili vratiti i boriti za svog kralja.

Ova vojna jedinica, dobro opremljena i naoružana mitraljezima i artiljerijom, ušla je u Afganistan 15. travnja 1929. godine, i uz potporu iz zraka razbila pogranične trupe i krenula dalje u provinciju Balh, prema velikom gradu Mazar-e Šarifu. Istodobno je svrgnuti vladar Amanullah Khan napustio Kandahar, gdje se skrivao nakon bijega iz Kabula, i s 14 000 vojnika krenuo u pravcu glavnog grada Afganistana koji je bio pod Habibullahovom okupacijom.

Skupina pripadnika Ujedinjene državne političke uprave s Ibrahimom Bekom (u sredini), vođom oružanog antiboljševičkog otpora.

U jurišu na grad sovjetski vojnici su zaboravili da su tu u ulozi Afganistanaca te su u napad krenuli s ruskim pokličem "Ura!".

Kada je Mazar-e Šarif zauzet, Afganistanci su proglasili džihad protiv zavojevača i blokirali sovjetske vojnike u gradu. U pomoć Primakovljevoj jedinici Sovjetski Savez je poslao drugu jedinicu od 400 vojnika na čelu sa "Zalim Khanom" (zapovjedenik sovjetske konjice Ivan Petrov).

Ujedinjene sovjetske snage uspješno su likvidirale opsadu i postrojbe nacionalne garde Habibullaha i Basmačija, a zatim su kroz grad Balh požurile u pravcu Kabula. Međutim, 22. svibnja se saznalo da je Amanullahova vojska doživjela katastrofalan poraz kod Kabula i da je on sam napustio zemlju. Više nije bilo razloga za boravak sovjetskih vojnika u Afganistanu, tako da je jedinica hitno povučena iz ove zemlje.

Tijekom afganistanske vojne operacije sovjetski vojnici su likvidirali 8000 neprijateljskih vojnika i izgubili 120 svojih ljudi. U sovjetskim vojnim dokumentima ova operacija se spominje kao borba protiv bandita u Sovjetskoj Srednjoj Aziji. Spominjanje ovog pohoda je bilo zabranjeno u povijesnoj sovjetskoj literaturi.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više