Boljševici su uzurpirali vlast u listopadu 1917. godine, dok je Rusija ratovala protiv Njemačke. Vladimir Lenjin je obećao da će zaustaviti rat, i jedan od njegovih prvih poteza bilo je potpisivanje Dekreta o miru, u kojem je predložen "hitan mir bez aneksija i kompenzacija".
Dekret je odjeknuo kao grom. Njemačka je bila ugodno iznenađena, ali su zato saveznici Rusije - Velika Britanija, Francuska, SAD i Japan - bili šokirani. Oni su odmah iskoristili kaos u "savezničkoj zemlji" i poslali trupe da okupiraju dijelove Rusije.
Osam pobjedničkih mjeseci
Što su više boljševici pozivali da se obustavi rat, situacija je postajala sve gora u ruskoj vojsci koja je još bila na bojištima. Njemačka je nastavila ofenzivu, a Lav Trocki, Lenjinova desna ruka, nije mogao postići dogovor o miru pod povoljnim uvjetima. Ovako je on opisivao pregovore u svojim memoarima: "[Njemački] general [Max] Hoffmann se umorio od debata i stavio na stol svoju vojničku čizmu. Svi smo dobro znali da je ta čizma bila jedini ozbiljan argument u pregovorima".
Global Look Press
I zaista, 3. ožujka 1918. godine Trocki je bio prisiljen potpisati vrlo nepovoljan Brestlitovski sporazum prema kojem je bivše Rusko Carstvo službeno ustupilo Ukrajinu, Finsku, baltičke zemlje i Poljsku, izgubivši 34% svojih stanovnika i 54% industrijskih poduzeća.
Njemačka je odnijela pobjedu, ali samo do studenog 1918. kada je kapitulirala pred zapadnim silama, okupljenim u Antanti.
Intervencija saveznika
Poslije Brestlitovskog sporazuma političari Antante su bili revoltirani te su preuzeli stvar u svoje ruke. "Lenjin i Trocki su potpisali sramotan mir... čime su oslobodili preko 1 000 000 Nijemaca da ovi dođu i napadnu naš narod na zapadu... Saveznici su (u kolovozu) 1918. godine odlučili okupirati Arhangelsk i Murmansk i tamo na obalu postaviti savezničke snage", pisao je Winston Churchill, tadašnji britanski ministar streljiva.
Sputnik
U ožujku 1918. godine su se britanski, francuski i američki vojnici iskrcali u Arhangelsku, strateškoj luci na Bijelom moru. U kolovozu su okupirali i Murmansk, druga sjeverna vrata Rusije. Antiboljševički "Bijeli pokret" je podržavao intervenciju čiji je službeni cilj bio da Nijemci ne preotmu streljivo koje je Zapad slao.
Iz Ukrajine u Vladivostok
Zapadne trupe su ušle i u južni dio Rusije - u Kavkasku regiju, Centralnu Aziju i na Krim. Tamo su francuske pukovnije boravile par mjeseci. Ruski pjevač Aleksandar Vertinski je napisao: "Egzotične afričke trupe su se šetale gradskim ulicama. Afrikanci - Marokanci i Alžirci... - nisu znali zašto su tu dovedeni i što trebaju raditi".
Japan je na ruski Daleki istok poslao 70 000 vojnika i preuzeo kontrolu nad Vladivostoka i čitavom tihooceanskom obalom. Japanci su poslali najviše vojske, dok je Britanija zajedno sa svojim kolonijama poslala 30 000, a SAD 15 000 vojnika. Francuska je uslijed ratnih gubitaka uspjela poslati samo nekoliko tisuća vojnika.
NARA
Istovremeno se u samom srcu Rusije 40 000 čehoslovačkih vojnika kretalo na istok kroz Sibir u pokušaju da pronađu izlaz iz zemlje. To su bili nekadašnji zarobljenici Austro-Ugarske koji su u Rusiji formirali Čehoslovačku legiju da bi se borili protiv svojih nekadašnjih gospodara, ali je rat završio, a ruska vlast za koju su ratovali više nije postojala. Čehoslovaci nisu htjeli pomagati boljševicima. Pomagali su "Bijelom pokretu" i istovremeno pokušavali napustiti zemlju.
Besposleni vojnici
Uloga Čehoslovaka u borbi protiv "crvenih" ipak nije bila odlučujuća, kao, uostalom, i uloga cijele Antante. Kako je Lenjin konstatirao, "britanska, francuska i japanska vojska su tri godine boravile na teritoriju Rusije. Da su one uložile bar mali napor, nema sumnje da bi nas pobijedile".
Getty Images
Čelnici "Bijelog pokreta", admiral Aleksandar Kolčak i general Anton Denikin, također su ocijenili da je pomoć Antante bila neznatna. Kolčakov biograf Vladimir Handorin je pisao: "Pomoć saveznika 'Bijelom pokretu' sastojala se u opskrbljivanju njihovih trupa oružjem i uniformom". I to je važno, ali su se njihovi odredi rijetko suočavali s Crvenom armijom na bojnom polju.
Očekivani epilog
Zapad se nerado stavljao na stranu "bijelih" jer nije imao istu viziju budućnosti kao oni. Generali Bijele vojske su bili istinski rodoljubi i borili su se za "jedinstvenu i nedjeljivu" Rusiju, dok su saveznici imali namjeru dati neovisnost ruskim nacionalnim provincijama.
Povjesničar Dmitrij Lehovič je pisao: "Lloyd George [premijer Velike Britanije] se kolebao između pružanja pomoći 'Bijelom pokretu', planiranja trgovine sa sovjetskom vlašću i pružanja potpore neovisnosti malih država duž ruske granice".
Sputnik
"Bijeli" su na kraju pretrpjeli potpuni vojni poraz. Jedne su pobili boljševici (Kolčak), a drugi su morali emigrirati (Denikin).
Krajem 1919. godine su čehoslovačke, britanske i sve ostale zapadne trupe napustile Rusiju. Japanci su najduže ostali na Dalekom istoku Rusije - sve do 1922., ali ni oni nisu gorjeli od želje da se bore protiv boljševika i najzad su otišli. Zapad je na kraju shvatio da mora uspostaviti odnose s novom Sovjetskom Rusijom.