Zašto su Ruskinje formirale ženske "bataljune smrti" u Prvom svjetskom ratu?

Getty Images
U očajničkom pokušaju da podigne moral iscrpljenih ruskih vojnika Privremena vlada je 1917. godine formirala ženske udarne bataljune. Vojska ih je prezirala, no njihove su pripadnice u borbi bile hrabrije od većine muškaraca.

Vojne jedinice sastavljene isključivo od žena bile su kratkog vijeka u ruskoj vojsci, ali su ostavile trajan utjecaj na potomke i njihovo divljenje nepokolebljivom duhu žene u Rusiji. Nekoliko službenih jedinica je formirano u ljeto 1917. godine. One su čak sudjelovale u borbama i pokazale nevjerojatnu hrabrost i pored teških gubitaka. Te jedinice su već u jesen rasformirane, ali su bile za ugled te su inspirirale osnivanje mnoštva dobrovoljačkih ženskih bataljuna u cijeloj zemlji.

Jaška

Marija Bočkarjova, zapovjednica Ženskog bataljuna smrti.

Kao što to često biva, sve je počelo od djevojke koja je htjela istaknuti. Marija Bočkarjova je rođena u siromašnoj obitelji i udala se kada joj je bilo samo 15 godina. Njezin prvi muž je bio pijanac, a drugi, Jakov Buk zvani Jaška, bio je kockar i bandit. Bočkarjova je 1914. godine odlučila staviti točku na takav način života i otići u rat.

"Srce me vuklo u vreli kotao bitke, čeznula sam za vatrenim krštenjem koje će me prekaliti. Sva sam bila obuzeta osjećajem požrtvovnosti. Osjećala sam da me moja zemlja poziva", napisala je Bočkarjova u svojim memoarima. U to je vrijeme ona formalno mogla biti samo medicinska sestra, i zato je napisala pismo samom caru moleći ga za dozvolu da se bori rame uz rame s muškarcima. I sama se začudila kada je car Nikolaj II. osobno to odobrio.

Kada je Bočkarjova došla u jedinicu, vojnici su joj se podsmjehivali. Ubrzo je, međutim, postala prava legenda u svojoj pukovniji, poznata po neustrašivom jurišu u bitku odakle je izvlačila ranjenike. Spasila je preko 50 ljudskih života.

Imala je nadimak, kao i većina vojnika toga doba. Zvali su je Jaška po drugom mužu. Za umijeće iskazano na bojnom polju dobila je čin dočasnice. Još važnije je to što je na nju obratio pažnju predsjednik Državne dume Mihail Rodzjanko.

"Idemo u rat pomrijeti"

Carska vlast je pala u Februarskoj revoluciji 1917. godine. Mnogi vojnici su bili demoralizirani te su dezertirali. Bočkarjova je uz potporu Mihaila Rodzjanka došla na ideju da formira ženske "bataljune smrti" na sramotu muškarcima koji su bježali s fronta, ne bi li ih tako pobudila da ostanu i nastave s borbom. Kritičari su, međutim, govorili kako među ženama neće biti discipline.

"Ja ću odgovarati za svaku ženu. Tu će biti stroga disciplina. Ja im neću dati da lutaju. Samo disciplina može spasti vojsku. U tom bataljunu ću ja imati potpunu vlast i inzistirat ću na poslušnosti", tvrdila je Bočkarjova.

Aleksandar Kerenski.

Predsjednik Privremene vlade Aleksandar Kerenski podržao je Bočkarjovu. Kada je odluka objavljena, prijavilo se preko 2000 žena. Među njima je bilo medicinskih sestara, kućnih pomoćnica, seljanki, uglednih gospođa, neobrazovanih i sveučilišno obrazovanih žena. Sve one su morale doći na liječnički pregled i ošišati se na ćelavo. Zatim su upućene u kamp za obuku kojim su rukovodili muškarci, vojni instruktori. Tu su one naučile marširati i pucati, učile su taktiku borbe, a nepismene žene su učile čitati i pisati.

Bočkarjova je opravdala svoje riječi vezane za disciplinu. U prva dva dana skoro 80 žena je protjerano iz bataljuna zbog hihotanja, flertovanja s instruktorima i neposlušnosti. U svojoj uniformi i sa skamenjenim izrazom lica Bočkarjova je izgledala kao stari ratni zapovjednik, a tako se i ponašala. Bez oklijevanja bi ošamarila "djevojku" koja se neprimjereno ponašala.

Prvi petrogradski ženski bataljun smrti, 1917.

Ubrzo je od prvobitnih 2000 ostalo samo 300 žena, i sve su bile mlađe od 35 godina. Kada je formiranje jedinice završeno, Bočkarjova je, odgovarajući novinarima na pitanja, izjavila: "Neće biti novog projekta. Mi idemo u rat pomrijeti".

U lipnju 1917. godine Prvi ruski ženski bataljun smrti krenuo je iz Peterburga na prvu liniju fronta. Na rukavima svojih uniformi žene su nosile amblem totenkopfa ("mrtvačke glave"), koji je bio simbol njihove neustrašivosti i preziranja smrti.

Ženski rat

Vojska ih je na frontu dočekala s prezirom te im se podsmjehivala kao "prostitutkama", priča povjesničarka Svetlana Solnceva. Anton Denikin, zapovjednik Privremene vlade, rekao je da "ima mnogo drugih načina služenja domovini koji više priliče ženama". Međutim, ništa nije moglo zaustaviti te žene. One su bile pune odlučnosti boriti se i braniti svoju zemlju. Već u listopadu 1917. godine u Rusiji je bilo šest ženskih bataljuna, ali je samo Bočkarjovoj omogućeno da sudjeluje u borbenim djelovanjima.

Prvi ženski bataljun je 8. srpnja 1917. godine stupio u bitku na području grada Smorgonja (Grodnenska oblast, 800 km od Moskve). Dok su se muškarci kolebali, jedinica Marije Bočkarjove je stala na čelo prvih jedinica i pozvala muškarce da im se pridruže. Rusi su tijekom tri dana odbili 14 njemačkih napada, ali su se na kraju povukli jer nisu dobili pojačanje.

Od 170 žena koje su sudjelovale u borbi poginulo je 30, a preko 70 ih je ranjeno. Ti gubici su poslužili kao argument za ukidanje jedinica ženskih bataljuna, tako da su one bile rasformirane po naređenju Lavra Kornilova, vrhovnog zapovjednika ruske vojske. Žene koje su se još uvijek htjele boriti morale su pisati nove molbe da budu primljene u redovne jedinice.

General Kornilov na smotri ruskih trupa, 1. srpnja 1917. godine.

Pa ipak, bila je jedna ženska jedinica koja je trajala duže od ostalih - druga četa Prvog bataljuna. To su bile žene koje je Bočkarjova u početku odbacila, ali su ostale u Petrogradskoj oblasti i formirale Drugu četu pod zapovjedništvom kapetana Loskova. One su 25. listopada 1917. godine branile Zimski dvorac od boljševika, ali su bile u manjini i pretrpjele su poraz. Boljševici su neke od njih silovali, a jedna žena je te noći izvršila samoubojstvo. Kada su došli na vlast, boljševici su odmah i zauvijek rasformirali sve ženske odrede, samo je Bočkarjova ostala u vojnoj službi.

Američki epilog

Marija Bočkarjova s pripadnicama svoje jedinice.

Nakon potresa mozga koji je doživjela u bitci kog Smorgonja, Bočkarjova je mjesec dana provela u peterburškoj bolnici. Odbila je surađivati s boljševicima i zato je optužena za kontrarevolucionarno djelovanje. Imala je sreće što je uspjela pobjeći u Europu, a zatim u SAD, gdje je pokrenula kampanju protiv boljševika. Bočkarjovu je primio predsjednik Woodrow Wilson, a kralj Velike Britanije Đuro V. obećao joj je financijsku pomoć.

Vratila se u Anhargelsk 1918. godine s engleskim trupama, a 1919. je otišla u Omsk gdje se upoznala s generalom Aleksandrom Kolčakom, šefom kratkotrajne anitkomunističke vlade. Kolčak se nadao da će Bočkarjova u njegovoj vojsci formirati ženski bataljun, ali su je boljševici uhitili u siječnju 1920. godine. Njezini kontakti s Kornilovom i Kolčakom su bili dovoljni da bude osuđena kao "najljući neprijatelj republike proletera i seljaka".

Marija Bočkarjova.

Strijeljana je u svibnju 1920. godine. Boljševici su shvaćali da lider ženskog bataljuna smrti nikada neće odustati od borbe protiv neprijatelja. Presuda je izvršena istog dana kada je donesena. Ruske vlasti su tek 1992. godine rehabilitirale Bočkarjovu.

Pročitajte i: Kako su dvije sovjetske djevojke postale lovački asovi Drugog svjetskog rata

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće