Pupčanom vrpcom vezane za Moskvu: Komunističke partije na kapitalističkom Zapadu

"Internacionala" (plakat nepoznatog umjetnika iz ranog sovjetskog razdoblja) prikazuje svijet onako kako su ga komunisti vidjeli u 20. stoljeću: kao beskompromisnu borbu svih naroda protiv kapitalističkih ugnjetavača.

"Internacionala" (plakat nepoznatog umjetnika iz ranog sovjetskog razdoblja) prikazuje svijet onako kako su ga komunisti vidjeli u 20. stoljeću: kao beskompromisnu borbu svih naroda protiv kapitalističkih ugnjetavača.

Sverdlov/Sputnik
Dok je postojao SSSR, zapadne komunističke partije s jedne strane promovirale su ideale jednakosti i slobode, a s druge strane su bile odane Moskvi, i zbog toga su često bile na udaru vlasti u svojoj zemlji. Evo kako su sovjetski vođe pokušavali kontrolirati svoje saveznike u tri zapadne zemlje.

1. SAD

Vođe Komunističke partije SAD (CPUSA) doživjeli su šok kada se 1991. godine raspao SSSR. "Sve dok se Sovjetski Savez nije raspao Komunistička partija SAD-a nikada nije kritizirala ništa od onoga što su sovjetski vođe radili ili govorili", pisao je ljevičarski nastrojen publicist Pete Brown. I bio je u pravu.

Gus Hall, američki komunist koji je na čelu Komunističke partije SAD-a bio od 1959. do 2000.


Zvuči paradoksalno, ali jedna od najtvrđih marksističkih partija (u svom programu iz 2014. godine CPUSA još uvijek demonstrira vjernost Marxu, Engelsu i Lenjinu) nastala je u glavnoj utvrdi kapitalizma. Američki komunisti su postali popularni u vrijeme Velike depresije, kada se nejednakost naglo povećala. Tada su ovu partiju podržali sindikati i borci za prava radnika.

Proleterska revolucija, međutim, nikada nije stigla do američkih obala. Kako je pisao Jonathan Lethem u svom romanu "Disidentski vrtovi", poslije objavljivanja Hruščovljevog "tajnog govora" 1956. godine u kojem su osuđene krvave čistke Josifa Staljina, "američki komunisti su bili ni živi ni mrtvi. Poslije takvih saznanja reputacija Komunističke partije SAD-a, naklonjene Staljinu, srozala se u očima većine Amerikanaca.

Ako se tome doda antikomunistička histerija u Americi početkom Hladnog rata, kao i stalni špijunski skandali vezani za komuniste, onda je jasno koliko su događaji iz 1950-ih štetno utjecali na komunizam u SAD-u. Pa ipak, američki komunisti su nastavili svoju borbu i sudjelovanje u antiratnim prosvjedima i okupljanjima za građanska prava sve do 1980-ih. I pored raskrinkavanja Staljinovog kulta nova sovjetska vlast je nastavila suradnju s KP SAD-a. Postoji bar jedan dokument koji potvrđuje da je Gus Hall, glavni tajnik KP SAD od 1959. - 2000. dobivao velike sume novca iz Moskve.

2. Francuska

Danas su u svijetu zapamćeni samo Eugen Fried (konspirativno ime "Clément") i Michał Feintuch ("Jean-Jerom"). Ti komunisti iz Istočne Europe bili su agenti Kominterne i "povlačili su konce" u francuskoj Komunističkoj partiji (PFC) čiji je dugogodišnji predsjednik bio Maurice Thorez.

Maurice Thorez, predsjednik Francuske komunističke partije, fotografija iz 1930. godine.


"Njegov zadatak je bio osigurati striktno izvršavanje naredbi iz Moskve", napisala je francuska spisateljica Ann Cling, opisujući Frieda kao "čovjeka iz sjene" Francuske komunističke partije. On je u tome uspio, jer je javni stav Mauricea Thoreza uvijek bio usklađen sa svakim Staljinovim potezom.

Uz to to što je kritizirao nacizam, Torez se 1939. usprotivio ratu protiv Hitlera kada su SSSR i Njemačka potpisali Sporazum o nenapadanju. Ali kada je Hitler napao SSSR, Francuska komunistička partija je objavila rat nacistima i pridružila se pokretu otpora (i proslavila se u njemu). Sam Thorez je tokom čitavog rata boravio u Moskvi.

Poslije rata je Francuska komunistička partija na čelu s Thorezom i dalje ostala vjerna Staljinovoj liniji i Moskvi. Frieda su ubili nacisti, a Michał Feintuch je bio tajni posrednik između SSSR-a i francuskih komunista sve do 1970-ih. Tek tokom 1990-ih, poslije raspada SSSR-a, francuski komunisti su prešli na blažu doktrinu eurokomunizma.

3. Italija

Dugogodišnji sovjetski vođa, Leonid Brežnjev i njegovi suradnici u vladajućim strukturama SSSR-a bili su šokirani 1976. godine kad je Enrico Berlinguer, glavni tajnik talijanske komunističke partije (PCI), u Moskvi održao govor u kojem je rekao da će njegova partija ići svojim putem ne obazirući se na sovjetske stavove. "Takav razvoj događaja očigledno nije odgovarao sovjetskim komunistima", napisao je The New York Times.

Glavni tajnik talijanske komunističke partije Enrico Berlinguer, koji je okrenuo leđa SSSR-u, drži govor na sjednici tokom 1980-ih.

"Razvod" s Talijanima je posebno teško pao Brežnjevu jer je 1976. godine PCI bila najpopularnija komunistička partija na Zapadu – dobila je 34,4% glasova na izborima. Ova partija se svojevremeno borila protiv Mussolinijevog režima i uživala ogromnu popularnost. Dugo je bila važan saveznik Moskve.

Čak je i jedan ruski grad dobio ime po Palmiri Togliattiu, Berlinguerovom prethodniku. U tom gradu je FIAT napravio tvornicu automobila koja je također dobila ime "Togliatti". SSSR nije žalio sredstva za svoje talijanske prijatelje. Kao što kaže povjesničar Richard Drake, "Nijedna komunistička partija iz sovjetskog bloka nije u tom razdoblju toliko ovisila o sovjetskom financiranju kao PCI".

"Berlinguer je stavio točku na to partnerstvo ponudivši put eurokomunizma (kojem se na kraju priklonila većina komunističkih partija na Zapadu) kao pluralistički demokratski sustav koji ne ovisi o Moskvi. Talijanska komunistička partija se potpuno razišla sa SSSR-om 1979. godine kada su Sovjeti ušli u Afganistan.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više