Komunizam u zajedničkom stanu

Zajednički stanovi - ili "komunalke" - karakteristični su za Rusiju. Pojavili su se poslije revolucije 1917., kad je sav stambeni prostor postao društveno vlasništvo i kad je vlast u stanove imućnih građana počela useljavati nove stanare. U razdoblju gospodarskog kolapsa 1920-ih, ljudi su odlazili u velike gradove kako bi prehranili svoje obitelji. Pošto bi se zaposlili u tvornici ili nekoj državnoj ustanovi, stjecali su pravo na sobu u zajedničkom stanu. Površina na koju su imali pravo izračunavala se na sljedeći način: oko 10 metara kvadratnih po odrasloj osobi i 5 metara po djetetu (kasnije su se norme mijenjale). Dojučerašnji stanovnici sela postali su susjedi intelektualcima iz vremena prije Revolucije, kuharice su dijelile kupaonicu s profesorima. Mada ovakav život nije bio lak, on je bio u skladu sa službenom ideologijom, koja nije priznavala klasne razlike.

Radosti zajedničkog života

Pred ulazom u stan nalazi se nekoliko prekidača za zvono s prezimenima stanara. U predsoblju visi nekoliko električnih brojila, jer se stanarima struja obračunava pojedinačno. Nema zajedničke vješalice niti ormara, jer svu svoju odjeću i obuću stanari drže po sobama, čija se vrata nalaze u zajedničkom hodniku. Pred ovim vratima su zasebni otirači za noge. U hodniku se drže bicikli i skije, na zidu visi zajednički telefon (zasebni telefoni u sobama su rijetkost). U kupaonici se nalaze zasebni lavori za pranje rublja, zasebni sapuni. Stanari su posebno vodili računa da svatko koristi svoj ​​sapun, kao i svoju dasku za zahodsku školjku. Postoji anegdota o tome kako je jedna dama dok se kupala u zajedničkom kupaonici primijetila da je krišom promatra susjed, koji je na njezin vrisak odgovorio: "Ma ne gledam tebe, gledam čijim se sapunom pereš". Kako u svojoj knjizi "Skice iz života u zajedničkom stanu" navodi kulturolog Ilja Utehin, u kupaonici su ponekad bile istaknute poruke poput "Počistite za sobom!", "Ne bacajte papir u zahodsku školjku!" Ili jednostavno "Tuđe ne diraj! ". Ovakve su poruke karakteristične za javna mjesta, urede ili menze. Zajednički stan je, u suštini, i bio jedno javno mjesto.

Povratak u SSSR iz novog moskovskog muzeja

Čišćenje zajedničkih prostorija obavljali su svi stanari redom prema utvrđenom rasporedu koji je bio istaknut u hodniku. Zajednički su se dogovarali o popravku instalacija, sanitarija i o drugim zajedničkim potrebama. Ako ne biste htjeli sudjelovati u zajedničkim poslovima, našli biste se u sukobu sa svim ostalim članovima zajednice, što je vaš život u stanu moglo učiniti nepodnošljivim.

Moji susjedi znaju tko je jučer bio kod mene

Stanari se najčešće susreću u kuhinji, kada kuhaju ručak ili peru posuđe. Tu se održavaju i sastanci na kojima se rješavaju zajednička pitanja i razmatra ponašanje pojedinih stanara koji narušavaju mir ili vode "pogrešan" način života.

"Moji susjedi znaju tko je jučer bio kod mene. Zanima ih i tko je prekjučer dolazio ", tako je pjevao rock glazbenik Fjodor Čistjakov u pjesmi "Zajednički stanovi ". Prisluškivanje, spletke i zavist bili su stalni pratitelji zajedničkog života i osnova za dugogodišnja neprijateljstva. Ponekad su se koristila i jeziva sredstva kao što je žica uvučena u nečiji sapun ili prašak za pranje koji je susjed neprimjetno ulijevao svom neprijatelju u vrelu juhu.

Međutim, konflikti su ipak bili rijetkost. Stanari su uglavnom uspijevali naći zajednički jezik i pomagali su jedni drugima. Čuvali su malu djecu jedni drugima, a čitav se stan brinuo o starijim sustanarima. Nalazili su susjedima posao ili im posuđivali novac u vrijeme oskudice. Ako su odnosi među njima bili dobri, stanari su se mogli odreći i svog komfora u korist susjeda. Na primjer, uzeli bi malo dijete mladog bračnog para koje bi prespavalo kod njih, kako bi supružnici, nakon što se muž vratio s dugog službenog puta, mogli nasamo provesti noć. Tako je zajedničko stanovanje kod ljudi njegovalo ne samo društvenu odgovornost, nego i naviku da si uzajamno pomažu. Starije generacije stanara mogle su poučavati mlađe. Dugogodišnja se stanarka zajedničkog stana u Moskvi, Irina Kagner, prisjeća: "Sami su ostali živjeti viši državni činovnici iz vremena prije Revolucije, a zatim su i kod njih doselili stanare. I tako su živjeli zajedno. Radnici i intelektualci. Radnici su slušali i promatrali kako intelektualci žive. Učili su drugačiji način života, stjecali osjećaj za lijepo. Djeca su vidjela kako oni žive i kada su porasli, na njima se vidjelo da su stekli predodžbu o kulturi. "

Komunalka se ne da

U SSSR-u je krajem 1950-ih započelo razdoblje intenzivne izgradnje, koja je mnogima omogućila da dobiju svoj zasebni životni prostor. Vlastiti je stan za mnoge bio nešto nezamislivo. Moskovljanka Marina se prisjeća: "Baba i djed dugo su živjeli u zajedničkom stanu u Ulici Sretenka, gdje je osim njih živjelo još bar četrdesetak ljudi. Kada su najzad dobili zaseban stan, djed je jednostavno sjeo na pod u kuhinji, naslonio se na zid i dugo uživao u tišini."

Kommunalke – propali sovjetski ideal stanovanja koji je još uvijek živ

Do masovnog raseljavanja zajedničkih stanova došlo je tek 1990-ih, kad su trgovci bili spremni bivšim stanarima dati svakome i stan u zamjenu za prostorije u centru grada. Pa ipak, nisu svi zajednički stanovi raseljeni. Danas u Moskvi zajednički stanovi iznose oko 2% ukupnog stambenog fonda (što je u gradu od 11 milijuna stanovnika velika brojka). Prema podacima moskovskog Tajništva za stambenu politiku, u Moskvi je 2011. bilo 91 000 zajedničkih stanova; međutim, njihov točan broj nitko ne može utvrditi.

Pritom je potražnja za zajedničkim stanovima uvijek prisutna. Naime, ne može si svatko priuštiti iznajmljivanje  stana u Moskvi (namješten jednosobni stan u Moskvi košta oko 800 dolara i više), dok je cijena za iznajmljivanje sobe u zajedničkom stanu (najmanje 300-400 dolara) sukladno mogućnostima većeg dijela mladih i onih koji dolaze iz drugih gradova.

Osim toga, nastaju i novi zajednički stanovi, i to najčešće podjelom imovine supružnika prilikom razvoda. Mnogi stanovnici Moskve i Sankt-Peterburga izdaju sobe u svojim stanovima, žive od stanarine i na taj način stvaraju novu generaciju zajedničkog stanovanja. Opstanku zajedničkih stanova pogoduju i neke specifičnosti zakonodavstva: tako četveročlana obitelj koja živi u zajedničkom stanu ima pravo dobiti dvosobni stan, ali često pristaje na jednosobni, zadržavajući pritom sobu u nekadašnjem zajedničkom stanu - zato što se on, primjerice, nalazi u centru grada (što je u velikom gradu kao što je Moskva velika pogodnost). Sve to znači da će zajednički stanovi nastaviti još dugo postojati.