Tri najveće tragedije koje je sovjetska vlast skrivala od naroda

Prema nekim procjenama 98% svih zgrada u Ašgabadu je srušeno u potresu, ali je rijetko tko znao za to.

Prema nekim procjenama 98% svih zgrada u Ašgabadu je srušeno u potresu, ali je rijetko tko znao za to.

Državni arhiv Turkmenistana
Sovjetski politički sustav je bio takav da su građani u slučaju većih tragedija bili "pošteđeni" od informacija vezanih za nesreću.

1. Potres u Ašgabadu

Zbog vela tajne kojim je bila obavijena većina incidenata u SSSR-u još uvijek se ne znaju pravi razmjeri pojedinih tragedija u sovjetskom razdoblju. Jedna od takvih katastrofa bio je razoran potres koji se dogodio 1948. godine u glavnom gradu sovjetskog Turkmenistana.

To se dogodilo u noći uoči 6. listopada. Bio je to potres snage 7.5 po Richteru. Kažu da je u epicentru snaga zemljotresa bila blizu 10 stupnjeva po Richteru. Prema nekim procjenama, 98% svih zgrada u Ašgabadu je srušeno. Žrtava je bilo puno, mada se ne zna njihov točan broj. Brojke variraju od 10 000 do 110 000 ljudi, pa čak i više. Prema priopćenjima medija, u knjizi prethodnog turkmenskog vođe, Saparmurata Nijazova (čija je majka poginula u ovom potresu) tvrdi se da je život izgubilo 176 000 stanovnika Ašgabada.

Većina je poginula u ruševinama svojih kuća koje su bile napravljene od nekoliko slojeva gline s krovom.


Prema riječima povjesničara, Šohrata Kadirova, najviše ljudi je poginulo u ruševinama svojih kuća koje su bile napravljene od nekoliko slojeva gline s krovom. Geolog Andrej Nikonov kaže: "Što se tiče broja žrtava, gubitaka i sredstava uloženih u obnavljanje, to je najveća katastrofa na teritoriju Ruskog carstva i tadašnjeg SSSR-a. Međutim, za nju se saznalo daleko kasnije, i to postepeno, tokom nekoliko desetljeća". U spašavanju je sudjelovala i vojska. Angažirano je 30 000 vojnika.

Prve službene vijesti o potresu pojavile su se u sovjetskim medijima 9. listopada. Vodeći list "Pravda" priopćio je kako su "tvornice, mnoga administrativna zdanja i većina stambenih objekata u Ašgabadu srušeni. Ima dosta žrtava". Svi koji su napuštali grad morali su potpisati sporazum o neširenju informacija, a svi materijali istrage i dokumenti vezani za potres proglašeni su državnom tajnom. Kao i u mnogim drugim slučajevima, o potresu u Ašgabadu se počelo govoriti tek u vrijeme Perestrojke, od sredine 1980-ih.


2. Tragedija u Bajkonuru

Sve je pošlo naopako kada je prva sovjetska interkontinentalna balistička raketa R-16 lansirana s kozmodroma u Bajkonuru u listopadu 1960. godine. Dvije minute prije planiranog lansiranja motor se samostalno pokrenuo i izazvao požar. Problemi u sustavu dovoda goriva su otkriveni nekoliko dana prije tragedije, ali nisu bili popravljeni kako treba. Bilo je prekršeno nekoliko sigurnosnih pravila.

U incidentu se na lansirni poligon izlilo na desetke tona raketnog goriva. Mnogi ljudi koji su se našli u blizini živi su izgorjeli. Smatra se da je u nesreći poginulo najmanje 78 ljudi. Kamere postavljene na poligonu su automatski uključene poslije pokretanja motora i snimile su ljude koji su pokušavali napustiti to mjesto. Rijetko tko je preživio.

Na lansirni poligon su se izlile na desetke tona raketnog goriva. Mnogi koji su se našli u blizini živi su izgorjeli.

Među poginulima je bio Mitrofan Nedjeljin, zapovjednik Strateških raketnih snaga i glavni maršal topništva koji je došao na Bajkonur jer je bio u pitanju važan događaj. Prema izvještajima, njegovo tijelo je identificirano samo zahvaljujući ordenju na uniformi. Nekoliko dana kasnije sovjetski mediji su javili da je Nedjeljin poginuo u zrakoplovnoj nesreći. Sahranjen je ispred zidina Kremlja. Javnost je za ovu katastrofu saznala 1989. godine, tj. nepunih 30 godina kasnije.

3. Nezadrživa gomila na stadionu "Lužnjiki"

Ova tragedija se dogodila u Moskvi 1982. godine na nogometnoj utakmici UEFA između moskovskog "Spartaka" i nizozemskog "Harlema". Sovjetski nogometaši tada nisu znali što se dogodilo. Rečeno im je tek sljedećeg dana.

Bio je hladan zimski dan. Malo ljudi je došlo gledati utakmicu i zato je samo jedan dio stadiona bio otvoren za gledatelje. U dijelu gdje se dogodila nesreća bilo je dosta navijača "Spartaka". Pred kraj utakmice ljudi su počeli napuštati stadion. Bio je otvoren samo jedan izlaz. Jedna djevojka se slučajno spotakla i pala niz stepenice izazvavši lančanu reakciju. Kada je gomila nagrnula, stepenište se odvalilo pod teretom velikog broja ljudi, što je izazvalo još veće žrtve.

Smatra se da je u ovom incidentu poginulo 66 osoba, mada je prema pojedinim procjenama bilo preko 300 poginulih.


Smatra se da je u ovom incidentu poginulo 66 osoba, mada je prema pojedinim procjenama bilo preko 300 poginulih. Većinom su stradali mladi ljudi od 14 do 19 godina. Jedan lokalni list je javio da je na stadionu došlo do incidenta i da je bilo povrijeđenih. Ali istinske razmjeri tragedije su objavljeni tek 7 godina kasnije za vrijeme Perestrojke.

Po mišljenju povjesničara, zatvoreni karakter sovjetskog političkog sustava bio je jedan od razloga skrivanja osjetljivih informacija o tragedijama. Država je potpuno kontrolirala medije i nije željela širiti u javnosti loše vijesti koje bi mogle poljuljati autoritet političkog sustava.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće