Sovjetski građani su navikli na život u nestašici. Komunistička ideologija je propovjedala jednakost svih građana, što je značilo da će svima biti zadovoljene osnovne potrebe, ali nikome nije bio služneno osiguran život u raskoši ili na visokoj nozi. Zbog toga je svaka kvalitetna roba ili usluga, naročito ako dolazi iz inozemstva, tretirana kao nešto posebno. Ljudi su ulagali velike napore da steknu nešto izuzetno kvalitetno.
Sovjetska obitelj u stanu koji je tokom 1950-ih tretiran kao luksuzan.
Arhivska fotografija
Još od 1920-ih mnogi su živjeli u zajedničkim stanovima (komunalkama), privatnim kućama na selu, pa čak i barakama. Moskva je bila prenaseljena više nego ostali gradovi. Izgradnja stambenih zgrada u glavnom gradu je ubrzana od 1940-ih, a tokom 1960-ih je Nikita Hruščov u cijeloj zemlji pokrenuo masovnu izgradnju dosta jeftinih stambenih zgrada, kasnije poznatih pod nazivom "hruščovke".
Međutim, nije bilo moguće kupiti stan jer nije ni postojalo legalno tržište. Država se pobrinula da većina građana dobije stanove, tako da su se u procesu urbanizacije mnogi ljudi preselili u velike gradove. Oni su bili zadovoljni što su dobili bilo kakav stan. A štoa se događalo ako je netko imao dovoljno novca i željeo kupiti bolji stan?
Kuhinja u zajedničkom stanu (komunalci).
Nikolaj Nikitin/TASS
Ljudi zaposleni u institucijama kao što su tvornice ili znanstveno-istraživački instituti mogli su osnovati sindikat kojem je država davala novac za izgradnju stambene zgrade. Članovi sindikata su plaćali mjesečne rate, a po završetku izgradnje dobijali su svoje stanove i nastavljali plaćati sve dok cijela suma kredita ne bi bila vraćena. To je slično današnjem stambenom kreditu, samo bez kamate. Pa ipak, stan je i dalje bio vlasništvo sindikata i mogao je biti prodan samo njegovim članovima. Međutim, sindikatima je pripadalo samo 10% svih stambenih objekata i zato je većina sovjetskih građana čekala "u redu" za stan.
U velikim su liste čekanja bile ogromne, ljudi su čekali stan godinama. Osim toga, mnogi su dobijali bolje mjesto na listi koristeći privatne veze, tj. poznanike u stambenim komisijama ili višim instancama.
Jedan od klasičnih modela linije "Žiguli", VAZ-2101.
Dmitrij Donskoj/Sputnik
Osobni automobil je pružao neviđenu slobodu na četiri kotača. Muškarac je u Sovjetskom Savezu rijetko kad bio sam. Zajednički stan je bio prepun djece i rodbine, tako da je posjedovanje automobila podrazumijevalo i druženje s drugim vlasnicima automobila u garaži. Tko je imao auto, mogao je putovati gdje god poželi, ne misleći o kupovini karata i redu vožnje.
Tokom 1970-ih, kada je prosječna plaća bila 100-150 rubalja, automobil je koštao oko 5.000 rubalja. Obitelji s dvoje zaposlenih trebalo je 4-6 godina da uštedi za automobil. U Sovjetskom Savezu nije bilo klasičnih trgovina automobila. Prvo je trebalo prijaviti se na listu čekanja u sindikatu na svom radnom mjestu, i zatim čekati na red.
Kupac koji dođe na red dobijao je vaučer na kojem je bio zapisan model automobila i boja, a tek nakon toga je mogao vidjetii svoje vozilo. Listom čekanja su mogli manipulirati organizatori, tj. sindikalci, tako da je imućniji kupac mogao dati mito i dobiti povoljnije mjesto na listi.
Na plaži Jurmala u Baltičkom moru, Latvija.
Jakov Berliner/Sputnik
Svaki radnik u SSSR-u imao je 28 dana godišnjeg odmora i svi su htjeli to vrijeme provesti na moru. Sovjetske banje i sanatoriji imali su oko 850 000 mjesta godišnje, što znači da je u zemlji sa 120 milijuna stanovnika manje od 10% ljudi imalo mogućnost da ode na more pod povoljnim uvjetima. Vaučeri za ljetovanja su dijeljeni preko lokalnih sindikata. Obiteljski odlazak na more izvan ovih aranžmana, tj. za novac, koštao je 2-3 mjesečne plaće, što uopće nije bilo malo.
Raisa Zemnuhova, 86-godišnja umirovljenicaa, bivša službenica ministarstva kemijske i naftne industrije SSSR-a, rekla je za portal Russia Beyond da se i po dvije-tri godine čekalo na ljetovanje u pristojnom banjskom odmaralištu gdje su gosti imali osiguran tretman u vidu odgovarajućih vježbi, relaksacije u toploj vodi, inhalacije, sunčanja, itd. U sanatorijumima su organizirane i predstave u kojima su sudjelovale sovjetske filmske zvijezde i estradni umjetnici, a hrana je bila daleko bolja od one koja se mogla nabaviti čak i u moskovskim trgovinama.
Država je kompenzirala 70% cijene ovakvog ljetovanja. Godišnji odmor se mogao provesti i u podmoskovskom sanatoriju. On je bio jeftiniji, ali su uvjetiu njemu bili osrednji. A kako su stajale stvari sa ljetovanjem u inozemstvu?
Sovjetski turisti u Havani, Kuba.
Semjon Majsterman/TASS
Za većinu sovjetskih građana putovanje u inozemstvo je bio zaista "san snova". To je bilo previše skupo zadovoljstvo, a i KGB je pažljivo provjeravao svakoga tko je želio otputovati, tako da su molbe za putovanje u inozemstvo uglavnom odbijane. To, naravno, nije važilo za državne dužnosnike.
"Moj muž je imao dosta jake veze u partiji", kaže Raisa Zemnuhova. "Zato je uvijek mogao naći nekoga tko bi mu pomogao da dobije službeno putovanje u inozemstvo. Nekoliko godina smo proveli u Mjanmaru, a zatim smo često odlazili u Finsku".
Sovjetski građani koji su radili u inozemstvu nisu primali plaću u stranoj valuti (država nije željela da strani novac cirkulira unutar SSSR-a) nego u "čekovim" odgovarajuće vrijednosti. Osim toga, u Moskvi je postojala mogućnost da se s takvim čekovima kupi rijetka i nedostupna roba u specijalnim trgovinama "Bjerozka".
Rijetko tko je mogao otputovati u inozemstvo, ali su mnogi željeli imati dobre čizme, dobar zimski kaput ili kvalitetan namještaj.
Red za rijetke knjige u Moskvi.
Boris Kvaškin/TASS
Običnom čovjeku je najteže bilo nabaviti "problematičnu" robu poput televizora, usisivača ili namještaja. Za sve to su postojale liste čekanja u lokalnom sindikatu. I po nekoliko mjeseci se čekalo na kupovinu komode ili kineskog pribora za čaj. Prodaja robe na buvljacima i putem oglasa u novinama bila je izvan zakona.
Ljude u Sovjetskom Savezu nije zanimala rasprodaja nego obična prodaja, tj. činjenica da se neki kućni uređaj ili druga roba potrebna za kuću uopće prodaje. U državnoj robnoj kući GUM u centru Moskve redovi za ženske zimske čizme ili krznene kape mogli su se otegnuti kroz cijelio prvi kat i popeti se na drugi. Veliki redovi su stajali danima. Ljudi su se razilazili uvečer i vraćali ujutro s brojevima napisanim na dlanu i prepisanim u bilježnicu "dobrovoljca" koji je vodio računa da nitko ne uđe preko reda. Zbog svega toga je u običnoj sovjetskoj obitelji nabavka nečeg rijetkog i kvalitetnog doživljavana kao praznik.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
