Tri sekunde koje su potresle svijet: Kad je SSSR ostavio Ameriku bez olimpijskog zlata u košarci

Povijest
EKATERINA SINELJŠČIKOVA
Legendarna pobjeda, neviđena nepravda, "hladni rat" u sportu, krađa medalja ili genijalna igra? Prisjećamo se olimpijskog košarkaškog finala SSSR - SAD o kojem je u Rusiji snimljen najpopularniji film nove godine.

"SAD je pobijedo. Ali, trenutak... Suci su vratili vrijeme na tri sekunde do kraja. Još tri sekunde! Na semaforu vidimo pogrešnu informaciju. Igra nije završena, ima još vremena", kaže sovjetski sportski komentator.

1972. godina, arena Rudi-Sedlmayer-Halle u Münchenu i finalna utakmica u košarci Olimpijskih igara. Na parketu su muške reprezentacije Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Američkih Država. Kroz tri sekunde će se dogoditi nešto što će zatim smatrati početkom "hladnog rata" u sportu – jedan od najdramatičnijih događaja u povijesti svjetske košarke.

Krajem prosinca u kinima u Rusiji počeo se prikazivati sportski hit "Pokret uvis" koji je za samo devet dana zaradio dvaput više od uloženih sredstava (7,8 milijuna dolara). Film je to koji se sigurno neće svidjeti američkoj publici, ali prije nego se film počne prikazivati u inozemstvu, ispričat ćemo vam o sekundama koje se ne zaboravljaju.

Studenti protiv veterana

Do 1972. godine američki košarkaši nisu nijednom gubili na Olimpijskim igrama.  Do finala u Münchenu osvojili su zlato 7 puta, a u četiri od njih su igrali protiv Sovjeta. Američka reprezentacija je bila nepobjediva, pa su čak i u sovjetskom trenerskom stožeru govorili da bi ih zadovoljilo i srebro.

Po pravilima tih godina na Olimpijadi nisu mogli sudjelovati profesionalni košarkaši. Zato se reprezentacija SAD-a sastojala od dvadesetogodišnjih igrača studentskih klubova. Kod Sovjeta je situacija bila drukčija: glavni igrači su bili veterani košarke, koji službeno nisu bili članovi sportskih klubova.


Prvo poluvrijeme finala u Münchenu je završeno rezultatom 26:21 za SSSR. 12 minuta prije kraja igre parket napušta glavna zvijezda američkog tima Dwight Jones. Ali posljednjih 6 minuta Amerikanci se krvavo bore i za tri sekunde do kraja uspijevaju povesti - 50:49. Zatim počinju neka kaotična događanja, vrijeme brzo ističe, Amerikanci smatraju da je kraj i počinju slaviti novo olimpijsko zlato. Ali to je bio samo početak najzanimljivijeg momenta utakmice.


Što sve može postići za 3 sekunde

Dok su Amerikanci prijevremeno slavili pobjedu, pomoćni sovjetski trener Sergej Baškin je tražio da se na ekran vrate dvije sekunde izgubljene u napadu kojeg nije ni bilo: lopta je bila uvedena u igru iako je izbornik Vladimir Kondrašin tražio time out.


Suci su na to pristali tek pošto je generalni tajnik FIBA-e, William Jones dozvolio da se izgubljeno vrijeme vrati i ponovi napad.

"Što ste se snuždili? Vremena ima dovoljno! Dovoljno da pobjedimo, ali dovoljno i da izgubimo, govorio je u tom trenutku trener Vladimir Kondrašin. "Nismo uopće shvaćali što se događa", pričali su zatim Amerikanci.

Slijedi precizno dodavanje lopte Aleksandru Bjelovu preko cijelog terena. "Prevario sam igrače koji su me čuvali, a zatim slobodno dao koš. Dodavanje je bilo odlično. Bio sam ispod koša sam. Čak sam se okrenuo da vidim da iza mene nema nikog. I ubacio loptu u koš“, sjećao se Bjelov. U tim posljednjim sekundama sovjetska reprezentacija se izborila za pobjedu.


Što je bilo dalje?

Poslije utakmice Amerikanci su čitavu noć pokušavali izboriti se za "pravdu" i rezultat igre u svoju korist, ali glasanje (koje je SAD nazvao "političkim lobijem socijalističkog bloka u FIBA-i") rezultati su ostali nepromijenjeni. Amerikanci se nisu popeli na pobjedničko postolje i nisu uzeli zasluženo srebro.



2002. godine TV kanal HBO sport je snimio dokumentarac pod naslovom 03 From Gold, u kojem je ovu utakmicu nazvao "najvećom ikada učinjenom perverzijom nad sportskim fair playom" i osudio miješanje sa strane i pritisak na suce. Po mišljenju autora ovog filma, generalni tajnik FIBA-e, William Jones se nije smio upletati u igru.


Što se tiče zvijezde te večeri, Aleksandra Bjelova, on je prvi strani košarkaš koji je 1992. ušao u Kuću slavnih američke košarke, kao i Kuću slavnih FIBA-e 2007. Preminuo je 1978. u 26 godini života.