Bitka protiv Mamaja (1374.-1380.)
Ruski muzej, Sankt-Peterburg / Global Look Press
Od sredine 13. stoljeća ruske kneževine su u manjoj ili većoj mjeri politički i ekonomski zavisile o Zlatnoj Hordi. Krajem 14. stoljeća je Moskovska kneževina ojačala te se pokušala osloboditi te ovisnosti.
Kada je 1359. godine ubijen kan Berdi Beg, u Zlatnoj Hordi je zavladao kaos u borbi za prijestolje.
Ruske kneževine su bile upućene na Mamaja, jednog od glavnih mongolskih vojskovođa. On nije bio Džingis-kanov potomak i nije imao pravo vladati Zlatnom Hordom. Pa ipak, Mamaj je praktički uzurpirao vlast postavivši kana Bulaka na prijestolje kao svoju marionetu.
Moskovski knez Dmitrij Ivanovič (kasnije poznat kao Donski) odbio je 1374. godine plaćati danak Mongolima, poslije čega je uslijedila čitava serija sukoba. Nakon poraza u bitci na rijeci Pjani 1377. godine, Rusi su naredne godine potukli Mongole u bitci na rijeci Voži. Bila je to prva veća pobjeda ruske vojske u borbi protiv Zlatne Horde.
Kulminacija tog rata je bila Kulikovska bitka 1380. godine. Mamajeve trupe su potučene do nogu tako da on više nije mogao zadržati vlast u Zlatnoj Hordi. Novi mongolski vladar je postao Džingis-kanov potomak Toktamiš.
Pobjedom u Kulikovskoj bitci ruske kneževine se nisu oslobodile mongolske vlasti. Toktamiš je ponovno uspostavio tu vlast spalivši Moskvu 1382. godine. Rusija se konačno oslobodila od Mongola tek 100 godina kasnije, poslije "Velikog stajanja" na rijeci Ugri 1480. godine.
Pa ipak, značaj pobjede u Kulikovskoj bitci je bio veliki. Vlast i vojni prestiž Mongola su dovedeni u pitanje. Oni više nisu bili u stanju povratiti onaj utjecaj na Ruse koji su imali prije bitke.
Bitka je ujedno definirala budućnost ruske države, jer se u njoj Moskovska kneževina nametnula kao politički centar oko kojeg su se ujedinile ruske kneževine.
Veliki sjeverni rat (1700.-1721.)
Središnji vojno-pomorski muzej
To je bio jedan od najvažnijih ratova u ruskoj povijesti jer je označio preporod Rusije kao carstva.
Ruska država je godinama pokušavala zauzeti Livoniju i Estoniju i tako osigurati izlaz na Baltičko more. Posljednji veći pokušaj je učinjen za vrijeme Ivana IV., ali bez uspjeha - tada su Moskovsku carevinu pobijedile Švedska i Poljsko-Litavska Unija.
Nakon takvog gorkog iskustva Petar Veliki se temeljitije pripremio za naredni rat. Sjeverna alijansa Rusije i Poljsko-Litavske Unije, Danske i Saske planirala je srušiti Kraljevinu Švedsku kao hegemona Istočne i Sjeverne Europe.
Švedski kralj Karl XII. je, međutim, pobijedio sve članice Sjeverne alijanse, tako da je Rusija na kraju ostala sama oči u oči s moćnom švedskom vojskom. Bitka kod Narve 1701. godine bila je katastrofalna za rusku vojsku i primorala je Petra Prvog da provede korjenite vojne reforme.
Ruski car je s velikom upornošću postigao svoj glavni cilj - probio je "prozor u Europu". On je 1703. godine osnovao grad Sankt-Peterburg, buduću prijestolnicu Rusije, na zemlji koju je oduzeo Šveđanima, a zatim je sa svojom moderniziranom vojskom konačno potukao Švedsku u Poltavskoj bitci (1709.), da bi 1714. u bitci kod Ganguta odnio prvu važnu pobjedu ruske flote.
Mirovnim sporazumom sklopljenim u Nystadu 1721. godine Rusija je stekla ogroman teritorij Livonije, Estonije i Ingrije, kao i dio Karelije. Tako je stvoreno Ruska Carstvo koje je zatim počelo igrati akivnu ulogu u europskoj politici.
Rusko-turski rat (1768.-1774.)
Ajvazovska galerija, Krim
Rat koji je Katarina II. vodila protiv Osmanskog Carstva jedan je od najvažnijih u nizu mnogobrojnih rusko-turskih konflikata. U njemu se proslavilo nekoliko izuzetnih ruskih vojskovođa.
U bitci na Kaguli 1770. godine, jednoj od najvećih u 18. stoljeću, ruska vojska je s 40 000 vojnika na čelu s Petrom Rumjancevom do nogu potukla tursku vojsku koja je brojala 150 000 ljudi.
Legendarni vojskovođa Aleksandar Suvorov je s 5000 vojnika pobijedio pet puta brojniju tursku vojsku u bitci kod Kozludže 1774. godine. To je bio jedan od odlučujućih okršaja u ovom ratu.
Slavne pobjede su odnesene i na moru. U pomorskoj bitci kod Česme 1770. godine uništena je većina turske flote.
Kučuk-Kajnardžijski mirovni sporazum (1774.) omogućio je Ruskom Carstvu da se učvrsti na crnomorskoj obali, osigura krimske gradove Kerč i Jenikale, ima vojno-pomorsku bazu u Crnom moru, kao i da se brine o kršćanima u Moldaviji i Vlaškoj, koje su se kao vazalne kneževine potčinjavale Osmanskom Carstvu.
Prema ovom sporazumu, Krimski kanat je postao neovisan od Osmanskog Carstva, a zapravo je prešao pod snažan utjecaj Rusije, da bi konačno bio pripojen Rusiji 1783. godine. Treba istaknuti da je Kanatu pripadao poluotok Krim, ali i veliki teritorij na obali Azovskog i Crnog mora.
Sve u svemu, ovaj rat je omogućio Rusiji da se znatno proširi na jug jer se Osmansko Carstvo počelo smanjivati.
Francuska invazija na Rusiju i Rat šeste koalicije (1812.-1814.)
Sveruski muzej Puškina, Sankt-Peterburg
Poslije poraza od Napoleona u Ratu četvrte koalicije 1807. godine Rusko Carstvo je bilo prisiljeno pridružiti se Kontinentalnoj blokadi Velike Britanije, što je Rusiji nanijelo ekonomsku štetu.
Pravila nametnuta ruskim vlastima su bila ponižavajuća, tako da ih je Rusija uskoro prestala poštivati. Rat je bio neizbježan. Počeo je 1812. godine ulaskom Velike vojske na ruski teritorij.
Ruski zapovjednici su bili svjesni Napoleonovog talenta i zato su izbjegavali veliku bitku koju je on toliko želio.
Do te bitke je došlo tek na prilazima Moskvi, kod sela Borodina. Nijedna strana nije imala prednost.
Francuski car nije imao nikakve koristi od okupacije ruske prijestolnice. Bio je prisiljen napustiti Moskvu ne sklopivši mir niti primirje s ruskim carom Aleksandrom I.
Odstupanje Velike vojske je bilo prava katastrofa. Ona se potpuno raspala uslijed velikih hladnoća, gerilskih napada i neprekidnog nadiranja ruske vojske. Skoro 90% vojnika u vojsci koja je brojala 680 000 ljudi je pobijeno, zarobljeno, nestalo ili je dezertiralo.
Ruska vojska je 1814. godine stigla do Pariza, a Napoleon se odrekao prijestolja.
Nakon pobjede nad Napoleonom porastao je ugled Rusije u svijetu. Rusko Carstvo je postiglo ono što drugi nisu uspjeli tijekom čitavog desetljeća.
Drugi svjetski rat
Muzej Multimedia Art Moskva (MAMM)
Pobjeda nad nacističkom Njemačkom i njezinim saveznicama najvažniji je događaj u ruskoj povijesti. Taj rat se znatno razlikovao od svih prethodnih jer je u pitanju bio opstanak nacije.
Sovjetska vojska je pred rat počela dobivati suvremenu vojnu tehniku, ali je krajem 1930-ih poslije velikih čistki ostalo vrlo malo sposobnih zapovjednika, jer su mnogi visoki časnici streljani.
Katastrofalna situacija u prvim godinama ratovanja dovela je u pitanje i samo postojanje Sovjetskog Saveza.
Konsolidacija čitavog naroda, sveobuhvatni partizanski rat i nova generacija talentiranih zapovjednika su faktori koji su omogućili Rusiji da izbjegne poraz i odnese pobjedu. Sovjetski narod je tu pobjedu platio životima 27 milijuna ljudi.
Drugi svjetski rat je pridonio jačanju geopolitičkog statusa SSSR-a. U oslobođenoj Istočnoj Europi su uspostavljeni režimi naklonjeni Sovjetskom Savezu.
SSSR je postao jedna od dviju svjetskih supersila - vojno-industrijski gorostas koji je samo 12 godina nakon završetka razornog rata uspio poslati prvi satelit u svemir.
Pročitajte i: 5 najgorih vojnih poraza u ruskoj povijesti