"Tek sada... Sjećanje na vrhovnog vladara Rusije, admirala Aleksandra Vasiljeviča Kolčaka, počinje živjeti... I tek sada se otkriva pravi Kolčak: izuzetan čovjek, znatiželjan znanstvenik, hrabar časnik, vrhunski profesionalni ratnik", tako je opisan admiral Kolčak u predgovoru njegovih sabranih djela koja su nedavno objavljena.
Nobelovac Ivan Bunjin je još 1921. godine iznio gledište koje opravdava Kolčaka: "Doći će vrijeme kada će Kolčakovo ime biti zlatom upisano u ruske ljetopise radi vječnog sjećanja i slave". Po svemu sudeći, za mnoge je u Rusiji to vrijeme stiglo. Ruska senatorica Jelena Mizuljina je okarakterizirala Kolčaka kao heroja. Čak je učinjen pokušaj da se postavi spomen-ploča na zgradi u kojoj je on nekada živio. Prije nekoliko godina je snimljen film "Admiral Kolčak", u kojem je glavni junak prikazan kao posljednja nada Ruskog Crstva.
Rehabilitacija odbačena
U cijeloj toj lijepoj priči bode oči činjenica da su ruski sud i Vojno državno odvjetništvo odbili rehabilitirati Kolčaka. Prema ruskim zakonima, on se još uvijek tretira kao zločinac, isto kao i 1920. godine kada su ga sibirski revolucionari osudili i bez službenog sudskog procesa proglasili krivim za ubojstvo tisuća radnika i seljaka pobunjenih protiv njegove vlasti.
Getty Images
U dokumentima podnesenima Vojnom državnom tužilaštvu se spominje podrška koju su Kolčaku pružile savezničke države, a među njima Velika Britanija, Francuska, Japan i SAD, koje su se u građanskom ratu poslije boljševičke revolucije 1917. godine umiješale na strani "bijelih".
Političke veze u Velikoj Britaniji i SAD-u
Kolčak je u sovjetsko vrijeme obično prikazivan kao marioneta stranih sila. Možda je to suviše ekstremno gledište, no Kolčakove tijesne veze s Velikom Britanijom i SAD-om su dobro dokumentirane. Ugledni povjesničari ukazuju na Kolčakove kontakte koji su bili u interesu stranih sila. Kako ističe povjesničar Oleg Budnjicki, Kolčak nije slučajno postao lider antiboljševičkog pokreta u Sibiru. "Svakako je ogromnu ulogu u tome odigrala činjenica da je on bio relativno dobro poznat političkim figurama Velike Britanije i SAD-a".
Kolčak je zbog revolucije bio prisiljen odreći se funkcije zapovjednika Crnomorske flote u ljeto 1917. godine, i uskoro je napustio Rusiju. Nekoliko mjeseci prije boljševičkog ustanka otputovao je u Veliku Britaniju, a zatim u SAD. Službeni cilj putovanja u SAD je bilo držanje predavanja o postavljanju mina, ali su ga tamo primili šef State Departmenta i osobno predsjednik Woodrow Wilson.
Na putu za Mezopotamiju
Kasnije je Kolčak od Britanaca dobio službeni status kada je zamolio vlasti u Londonu za dozvolu da nastavi borbu protiv Njemačke u redovima britanske vojske, dok su čelnici boljševika pokušavali sklopiti separatni mir s Berlinom. Britanci su prihvatili Kolčakovom molbu i poslali ga na mezopotamsku frontu. Međutim, dok je još bio na putu, stiglo mu je uputstvo od obavještajne službe načelnika imperijalističkog Glavnog stožera. Admiralu je posavjetovano da ode na ruski Daleki istok. Britanci su ga, kako je Kolčak kasnije objasnio, htjeli iskoristiti za stvaranje antiboljševičkog pokreta u Sibiru.
Kolčak je u jesen 1918. stigao u Omsk, veliki grad u zapadnom Sibiru u svojstvu ministra obrane Sibirske antiboljvičke liberalne vlade. Dva tjedna nakon toga došlo je do državnog prevrata, Kolčak je postao diktator i proglašen je vrhovnim vladarom Rusije.
Fai / Legion Media
Francuski časnici u Omsku su svojevremeno tvrdili da je taj prevrat podržala britanska vojska, piše povjesničar Vladimir Handorin u knjizi "Admiral Kolčak: Istina i mitovi". U svakom slučaju, oni su bili upoznati sa zavjerom. Nakon što je postao vrhovni vladar, Kolčak je podržavao tijesne odnose s britanskom vojnom misijom. Njezin šef Alfred Knox je izjavio da "nema sumnje da je on [Kolčak] najpogodniji Rus za naše ciljeve na Dalekom istoku".
Intenzivna strana podrška
Kolčaku je pružena izravna strana vojna pomoć. U Sibiru i na Dalekom istoku nalazile su se vojne jedinice iz Francuske, Velike Britanije, Čehoslovačke, SAD-a i Japana. U Kolčakove trupe su regrutirani ljudi iz inozemstva. Stupanj Kolčakove ovisnosti o saveznicima može se vidjeti u njegovom odgovoru bliskom suborcu, generalu Konstantinu Saharovu, koji je upitao Kolčaka zašto ne želi uspostaviti monarhiju u Rusiji. Vrhovni vladar je odgovorio: "Što će reći naši stranci, naši saveznici?"
U početku je, zahvaljujući pomoći iz inozemstva, Kolčak sa svojim trupama zauzeo Ural u proljeće 1919., zatim je došao do Volge i već je predstavljao opasnost za Moskvu. Međutim, boljševici su mobilizirali svoje snage i nanijeli težak poraz admiralovim trupama. Francuski general i Česi su predali Kolčaka revolucionarima u gradu Irkutsku. Nakon kratke istrage pogubljen je bez sudske presude. Rusko društvo je i dalje podijeljeno oko njegove ličnosti, i rasprave na tu temu ne jenjavaju.