Iz dubina u nebesa: Kako je SSSR uoči Drugog svjetskog rata pokušao napraviti leteću podmornicu

YouTube
Zašto ne naučiti zrakoplov da zaroni pod vodu? U tridesetim godinama prošlog stoljeća je u SSSR-u pokrenut projekt leteće podmornice, koja je trebala iznenadno izranjati iz vode i uništavati neprijateljske brodove, no projekt nikad nije realiziran.

Tridesetih je godina prošlog stoljeća, za vrijeme studija na Visokom institutu za pomorsko inženjerstvo Dzeržinskog (danas Vojno-pomorskom inženjerskom institutu) u Sankt-Peterburgu, student Boris Ušakov došao na ideju dostojnu samog Julesa Vernea. Student je na veliko iznenađenje profesora predstavio nacrte za podmornicu s krilima ili hidroplan koji bi mogao uranjati pod vodu. 

Projekt Ušakova je privukao zanimanje sovjetskih vojnika, koji su mu dali zeleno svjetlo da svoju ideju i realizira. Prema podacima britanskog časopisa News Scientist, izumitelj je nad podmornicom-amfibijom radio od 1934. do 1938. godine.

Projekt je tek 1937. odobrio profesor Vojnog odbora za znanstvena istraživanja (NIVK), voditelj katedre za taktike borbenih sredstava Leonid Gončarov: "Poželjno je da se razvoj projekta nastavi kako bi se vidjelo može li se zaista provesti", napisao je profesor.

Zrakoplov-podmornica je postepeno dobio konačan izgled i "sadržaj".

Kako je leteća podmornica trebala izgledati?

Izvana je aparat bio više nalik zrakoplovu nego podmornici. Oklopljeni stroj težine 15 tona s posadom od troje ljudi je teoretski trebao razvijati brzinu do 200 km/h i imati domet leta 800 km. Brzina pod vodom je trebala iznositi 3-4 čvora, dubina uranjanja 45 metara, a domet "plivanja" 5-6 km.

Površina krila i repne površine su trebale biti izrađene od čelika, dok su plovci trebali biti izrađeni od duraluminija. Prema zamisli tvorca, plovci su se trebali puniti vodom kroz posebne ventile, kada bi aparat zaranjao pod vodu. Površina leteće podmornice je trebala biti prekrivena posebnom bojom i lakom kako bi se izbjegla korozija u morskoj vodi.

Što se tiče oružja, predlagalo se da se ispod trupa postavi posebna instalacija za 18-inčna torpeda.

Kako je podmornica trebala napadati?

Podmornica je trebala pod vodom otkriti neprijatelja, približiti mu se i zatim izroniti iz vode, "nasrnuti" na svoju žrtvu iz zraka i torpedirati je. Zatim bi podmornica mogla ponovno zaroniti pod vodu u iščekivanju sljedećeg neprijatelja.

Bilo je predviđeno i korištenje podmornice za prevladavanje minskih polja oko baza neprijateljskih brodova. Podmornica-amfibija bi mogla preletjeti ta minska polja, a zatim zaroniti pod vodu prije no što ponovno uzleti i krene kući.

Prema tvorcima projekta, pri korištenju tri podmornice-amfibije bi bilo moguće uspostaviti sigurnu zonu dužine do 15 kilometara, koja bi onemogućila neprijatelju da se približi zaštićenom objektu.

Što se dogodilo s projektom?

10. siječnja 1938. je projekt ponovno razmotrio drugi odjel NIVK-a. Svi su shvaćali da je projekt "sirov" i da će na realizaciju otići ogromna sredstva, pri čemu je bilo moguće da se ne bi ostvario nikakav rezultat. Odbor je iznio niz ozbiljnih primjedbi, izražavajući sumnju u sposobnost Ušakovljevog zrakoplova da zaista uzleti prema nebu i potopi brod.

Unatoč svom svojem vojnom potencijalu, obećavajući projekt je zamrznut i privremeno klasificiran kao tajni.

Neki izvori, poput, primjerice, časopisa Life in Russia, navode da je 1943. godine šef NKVD-a Lavrentij Berija naredio da se nastavi rad na ovom projektu, a navodno su 1947. godine provedena testiranja leteće podmornice. Međutim, te informacije nisu potvrđene. Jedino što znamo sa sigurnošću je da se niti jedna vojno-pomorska flota na svijetu nije susrela s eskadrilom sovjetskih letećih podmornica.

Izvori:

Airforce.ru

English Russia

Life in Russia

Wikipedia

Više