Kako je "Ludi Ivan" utjerao strah u kosti Amerikancima

Igra mačke i miša

Tijekom razdoblja hladnog rata sukob između sovjetskih i američkih podmornica se odigravao preko sedam mora. Američke podmornice su jurile za sovjetskim strateškim raketnim podmornicama, baš kao što su sovjetske podmornice jurila za američkima.

Prema riječima bivšeg kapetana balističkih raketnih podmornica K-84 i K-40 Igora Kurdina, glavni zadatak nuklearne oružane podmornice na borbenoj dužnosti bio je izbjeći progonitelja ili biti brži od njega, jer se strateški zadatak nije mogao izvesti ako je na putu bila neprijateljska podmornica.

To je bilo vrlo komplicirano, zato što je svaka podmornica imala "mrtvu zonu"  - prostor iza plovila koji sonar nije mogao "čuti" zbog buke mehanizama i propelera. Američki lovci su se sakrili u toj zoni i pratili sovjetske strateške podmornice nezapaženi.

Postojao je posebni taktički manevar za otkrivanje takvih podmornica pod nazivom "Potvrda odsutnosti praćenja", rekao je Kurdin za Russia Beyond. Amerikanci su za to izmislili svoj naziv - "Ludi Ivan".

Manevar se uglavnom sastojao od toga da je podmornica vršila oštre i česte zaokrete u podvodnom položaju, uključujući i okrete za 90 ili čak 180 stupnjeva, kako bi pomoću sonara detektirala objekte u "mrtvoj zoni".

Kako se pojavio nadimak "Ludi Ivan"

Izraz se prvi put pojavio nakon incidenta sa sovjetskom nuklearnom podmornicom K-108 i podmornicom USS Tautog (SSN-639), klase Sturgeon, 20. lipnja 1970. u Ohotskom moru, nedaleko od Kamčatke.

Tautog je slijedio sovjetsku podmornicu na najkraćem razmaku bez da su ga Rusi prepoznali. Odjednom je K-108 izveo niz oštrih skretanja i nestao sa sonarskog zaslona SSN-639.

Sovietski zapovjednik podmornice skenira horizont 1968. godine

I. Gričer/RIA Novosti

Amerikanci nisu nikako mogli pronaći položaj sovjetske podmornice, sve dok Tautog neočekivano nije udario u sovjetsku podmornicu svojom palubnom kućicom. Srećom, nije bilo žrtava ili kritičnih oštećenja pa su se podmornice vratile u svoje matične luke.

Američka mornarica je bila u šoku i isprva nije znala kako reagirati na takav opasan i nepredvidljiv manevar. Nakon incidenta je američkim mornarima naređeno da zadržavaju veću udaljenost od sovjetskih brodova tijekom njihovog praćenja.

Jedini način za borbu protiv "Ludog Ivana" bio je zaustaviti motore i raditi u potpunoj tišini kako se ne bi čuli.

Međutim, podmornica bi uvijek išla naprijed po inerciji, a sudar iz 1970. nije bio jedini takav slučaj. Srećom, takvi sudari nikada nisu završili velikim katastrofama.

Kada je "Ludi Ivan" postao opasan

Ipak, jednom je manevar sovjetske podmornice doveo do brodoloma. No bez uplitanja američkog plovila.

U rujnu 1986. je podmornica K-219 s balističkim raketama otišla na putovanje u Atlantik. Malo su propuštanje vode u šestom silosu ignorirali, no ono se ubrzo pretvorilo u veliki problem. Mornari su morali pumpati vodu van dva puta na dan.

I tada je "Ludi Ivan" poslužio kao katalizator za nesreću koja je uslijedila.

Komplicirani manevar je doveo do punog tlačnog rasterećenja raketnog silosa, koji se tada napunio vodom. Eksplozija konvencionalne bojne glave je izbacila nuklearnu raketu R-27 u ocean.

Posada je dovela podmornicu na površinu i sve su živote osim jednog spasila sovjetska civilna plovila. Podmornica K-219 je potonula u Sargaškom moru na dubini od gotovo 6 km, gdje ostaje do danas.