Daleki divlji istok: Mali nomadski narod protiv moćnog Ruskog Carstva

Obitelj Čukča, Louis Choris (1816.). Pripadnici ovog naroda su bili opasni ratnici. Čak ih ni Rusko Carstvo nije moglo pobijediti.

Obitelj Čukča, Louis Choris (1816.). Pripadnici ovog naroda su bili opasni ratnici. Čak ih ni Rusko Carstvo nije moglo pobijediti.

Wikipedia.org
Zamislite oružani sukob između supersile 18. stoljeća i grupe uzgajivača sobova i ribara koji su svoje oružje pravili od kostiju. Na koga biste se kladili? Nemojte biti toliko samouvjereni! Rusko Carstvo se sukobilo s čukotskim narodom i unatoč svemu nije odnijelo pobjedu.

Na ruskom Dalekom istoku postoji regija koja se zove Čukotka. Ona se nalazi na Čukotskom poluotoku na obali Čukotskog mora, gdje živi (zamislite) čukotski narod. Oni govore čukotski jezik i autohtoni su žitelji ovog područja. Njihov život je blisko povezan s prirodom, a u povijesti su poznati i kao vrlo opasni ratnici. Rusko Carstvo je to osjetilo "na vlastitoj koži".

Carstvo se širi

U 17. i 18. stoljeću se Rusko Carstvo širilo na istok prema Tihom oceanu. Ta ekspanzija je zahvatila mnoge autohtone narode koji su često polagali prisegu ruskim vlastima i plaćali takozvani "jasak", tj. porez u krznu. Rusija ih je zauzvrat opskrbljivala željeznim alatom, puškama i drugom korisnom tehnikom.

Stočari i ribolovci

Čukč. / Muzej

Takve uvjete je prihvatila većina autohtonih naroda, ali su ih pojedini odbacili. Takvi su primjerice bile Čukči. Predstavnici ovog naroda su odbili plaćati "jasak", iako su od oružja posjedovali samo ono što su sami napravili od drveta, kostiju i kamena. Čukči su predstavljali skupinu nomadskih plemena koja je brojala oko 9000 ljudi. Uglavnom su se bavili uzgojem sobova i ribolovom. Formalno gledano, nisu se nikako mogli usporediti s dobro obučenim i naoružanim vojnicima Carstva.

Tvrdoglavi ljudi

Rusija je u početku pokušala uvjeriti Čukče da plaćaju "jasak" poslavši izaslanika 1711. godine, ali ta misija nije urodila plodom. Čukči nisu htjeli ni čuti. To su bili gordi ljudi kojima je bilo stalo do njihove samobitnosti, kulture i tradicije. Sebe su nazivali Luoravetlanci, tj. "jedini pravi ljudi".

Do početka 18. stoljeća Rusija je već napravila nekoliko isturenih položaja na Čukotki, a među njima i utvrđeno Anadirsko naselje (to nije današnji grad Anadir koji se nalazi 6000 km istočno od Moskve), ali to nije bilo dovoljno. Carica Katarina je 1727. godine pokrenula kampanju za učvršćenje vlasti nad Dalekim istokom i njegovim nepokornim žiteljima.

Prvi sukobi

Čukči iz udaljenog sela uelen (1913.).

Prva vojna akcija Rusije imala je ogroman uspjeh. Oko 450 ljudi (Rusa i njihovih saveznika među lojalnim narodima) je ubilo oko 800 čukotskih ratnika. Nije ni čudno, jer strijele i koplja ne mogu ratovati protiv pušaka i topova.

Međutim, to je bio samo početak iscrpljujućeg rata u kojem Rusija nije uspjela pobijediti. Poslije prvih su gubitaka čukotski ratnici promijenili taktiku - izbjegavali su velike i izravne sukobe te su napadali ruska sela u malim grupama, koje bi nakon uspješnog napada nestale u tundri. Ratovali su na svom terenu. Bio je to učinkovit gerilski rat.

Bezizlazna situacija

Anadirski Čukči, 1906.

I pored ogromnog vojnog iskustva i tehnološke dominacije Rusi se nisu mogli prilagoditi borbi protiv Čukča u divljini. Nepokorni ratnici su dobro poznavali teren te su se brzo kretali. Nikada se nisu zadržavali na jednom mjestu, tako da im Rusi nisu mogli nanijeti veću štetu.

Carica Elizabeta je 1742. godine naredila svojoj vojsci da "likvidira sve nepokorne Čukče". Dmitrij Pavlucki, tamošnji guverner, bio je poznat po svojim uspješnim borbama protiv Čukča i po svojoj surovosti. On je organizirao čitav niz pohoda, ali nije postigao uspjeh - njegova pukovnija je 1747. godine upala u zasjedu i Pavlucki je ubijen.

Trgovina, a ne rat

Stambene zgrade u današnjem Anadiru, glavnom gradu Čukotskog autonomnog okruga Ruske Federacije.

Senat je 1764. godine odlučio obustaviti rat jer je bilo jasno da je on suviše skup, a da rezultata nema. Rusi su sami zapalili Anadirsko naselje kada su se povukli na zapad i više nisu pokušavali pokoriti Čukče.

Zanimljivo je da je "ekonomsko osvajanje" bilo daleko uspješnije. Naime, Rusija je uskoro počela prodavati Čukčima mnogo raznovrsne robe. Ovi su bili fascinirani obiljem koje im Carstvo nudi i brzo su izgubili interes za pobune i borbu. Tako su Čukči postali moćan trgovački partner Rusije.

Katarina II. je 1779. godine službeno proglasila sve Čukče državljanima Rusije, premda mnogi od njih vjerojatno nisu ni znali za to. Taj novi status quo je svima odgovarao.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće