"Ja sam početkom 1990-ih dosta dolazio u dodir sa statistikom vezanom za sovjetski teror. Prema mojim procjenama, tijekom čitavog razdoblja sovjetskog režima sigurnosne službe su uhitile 7,1 milijun ljudi. Rusko javno mnijenje je, međutim, smatralo da je samo u razdoblju 1937.-1939. godine uhićeno oko 12 milijuna ljudi. Zbog toga sam digao ruke od svojih procjena i dugo se nisam time bavio."
To je ispričao Arsenij Roginski, direktor nevladine organizacije "Memorijal" koja se bavi poviješću i građanskim pravima i teži "pružiti doprinos otkrivanju istine o povijesnoj prošlosti i ovjekovječiti sjećanje na žrtve političkih represija".
Kao jedan od osnivača "Memorijala" Roginski je svakako učinio mnogo kada je riječ o prikupljanju i širenju informacija o žrtvama političkih progona u SSSR-u.
S druge strane, njegove procjene svjedoče da je mišljenje o broju "Staljinovih žrtava", koje je bilo popularno krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, ipak upitno. Tada je atmosfera u društvu bila toliko usijana da čak ni ugledni povjesničari nisu htjeli objavljivati "neugodne" rezultate svojih istraživanja, iako su ti rezultati bili dobro provjereni i zasnovani na činjenicama. Ako se pogleda broj "Staljinovih žrtava" koji je tada bio u opticaju i kojem se vjerovalo, jasno je zašto Roginski nije žurio s objavljivanjem svojih podataka.
Aleksandar Solženjicin, poznati disident čija je knjiga "Arhipelag Gulag" bila popularna za vrijeme Gorbačovljeve perestrojke, jedan je od onih ljudi koji su najviše utjecali na stavove po ovom pitanju. U toj svojoj knjizi on je spomenuo 66,7 milijuna žrtava sovjetskog režima od 1917. do 1959.
Aleksandar Solženjicin izlazi na slobodu. Kokterek, Kazahstan, ožujak 1953. Solženjicin je 1945. godine osuđen na 8 godina teške robije, a zatim na progonstvo. / Nepoznati autor
Najveći sovjetski list "Komsomoljskaja pravda" objavio je 1991. godine Solženjicinov intervju za španjolsku televiziju gdje je ovaj već spomenutoj brojci dodao još 44 milijuna žrtava. To su bili sovjetski građani koji su izgubili život tijekom Drugog svjetskog rata. Tako je broj Staljinovih žrtava porastao na 110 milijuna. Međutim, u Sovjetskom Savezu je prije Drugog svjetskog rata bilo ukupno 170 milijuna stanovnika, o čemu svjedoči popis iz 1939. godine. Jasno je i očito da su te brojke kontradiktorne.
Sovjetsku javnost su tim brojkama hranili disidenti, ali i članovi Komunističke partije. Povjesničar Roy Medvedev je 1990. godine postao član Centralnog komiteta KPSS-a. On je tvrdio da je u Sovjetskom Savezu od 1927. do 1953. godine u političkim represijama pobijeno 40 milijuna ljudi.
Pored disidenata i dužnosnika Komunističke partije, žrtve Staljinovih represija su računali i profesionalni povjesničari na Zapadu. Znanstvenik Robert Conquest je uveo termin "veliki teror". On tvrdi da je u SSSR-u krajem 1939. godine u zatvorima bilo oko 9 milijuna ljudi.
Posljednja fotografija pjesnika Osipa Mandeljštama, 1938. / Arhivska fotografija
Ova brojka je manja od prethodnih, ali je i ona pet puta veća od stvarnog brojnog stanja. Povjesničar Viktor Zemskov, koji se smatra jednim od vodećih stručnjaka u ovom području, proučio je statističke podatke sovjetskog zatvorskog sustava (Roginski kaže da su sovjetske vlasti pažljivo dokumentirale sva uhićenja) i izračunao da je 1940. godine u sovjetskim zatvorima i logorima za ratne zarobljenike bilo oko 1,9 milijuna ljudi.
Tadašnji šef KGB-a Vladimir Krjučkov je 1990. godine rekao da je od 1930. do 1953. godine zatvoreno skoro 3,8 milijuna ljudi, a 786 000 je osuđeno na smrt. Profesionalni povjesničari nisu dovodili u pitanje preciznost ovih brojki.
Zatvorska fotografija Grigorija Zinovjeva. / Getty Images
Zemskov govori kako tadašnja javnost jednostavno nije htjela povjerovati Krjučkovu smatrajući da je taj broj krivotvoren, i radije se po tom pitanju oslanjala na "Arhipelag Gulag" s njegovim fantastičnim desetinama milijuna žrtava.
S obzirom na činjenicu da su sovjetske vlasti za samo dvije godine (1937.-1939.) potpisale preko 600 000 smrtnih presuda, brojke koje je iznio šef KGB-a djeluju prihvatljivo i vjerodostojno. To, međutim, nije bilo dovoljno javnosti, i postavlja se pitanje kako je to uopće moguće? Zašto je narod bio sklon vjerovati preuveličanim procjenama i odbacivati činjenice?
Sergej Koroljov u zatvoru, 1938. / Arhivska fotografija
Sergej Kara-Murza, sociolog sovjetske povijesti, smatra da on ima odgovor na to pitanje. On se slaže da su čistke tijekom 1930-ih bolan fenomen ruske povijesti, ali tvrdi da "po tom pitanju ne može biti izvršena objektivna analiza".
"Bol koja je izazvana gubitkom tolikih života još uvijek je suviše velika, tako da svaki pokušaj nepristrane analize djeluje kao nešto nemoralno. Rođaci, pa čak i sinovi političara pobijenih tijekom 1930-ih, nastavili su igrati važnu ulogu u političkom životu tijekom perestrojke", piše Kara-Murza. "I sama predodžba o represijama je tako moćan politički instrument da se sredstva za njezino stvaranje i njezinu primjenu čuvaju i štite striktnom, premda ne uvijek očiglednom cenzurom".
Kara-Murzina misao o represijama kao političkom instrumentu danas se u potpunosti podudara s onim što je politologinja Marija Lipman napisala u listu "Foreign Affairs" o utjecaju kampanje usmjerene na destaljinizaciju tijekom perestrojke, gdje je centralno mjesto zauzimala tema Staljinovog terora.
Natalija Solženjicina, piščeva supruga, ne krije uzbuđenje na otvaranju Muzeja povijesti GULAG-a u Moskvi, 30 listopada, 2015. / AR
Destaljinizacija je "radikalno delegitimizirala komunistički režim. Pad sovjetskog komunizma 1991. godine praćen je raspadom Sovjetskog Saveza".
Zvuči pomalo paradoksalno, ali proces destaljinizacije koji je poljuljao i na kraju srušio Sovjetski Savez nije uvijek bio zasnovan na istini i činjenicama.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
