Agenti KGB-a: Čime su se bavili ljudi u Lubjanki?

Sjedište FSB-a na Lubjanskom trgu.

Sjedište FSB-a na Lubjanskom trgu.

Jevgenij Odinokov / RIA Novosti
Odbor državne sigurnosti (KGB) već 25 godina ne postoji kao struktura, ali zato još uvijek postoje kagebeovci. I ne samo da postoje, već su infiltrirani u sve strukture vlasti. Oni su danas narodni zastupnici, senatori i rukovoditelji državnih kompanija. Uostalom, sve suvremene ruske sigurnosne službe nasljeđe su KGB-a.

Tajni agenti, zloslutni podrumi internog zatvora, totalno prisluškivanje i masovne dojave - sve se to u svijesti mnogih današnjih građana dovodi u vezu s Odborom državne sigurnosti (KGB). Najpoznatiji ruski "kagebeovac" je svakako predsjednik Rusije Vladimir Putin. Njegova služba u Dresdenu i danas golica maštu mnogih radoznalaca. "Na kakvom zadatku je bio Putin u Istočnoj Njemačkoj krajem 1980-ih?", pitaju se oni. Ali tajna služba i jest tajna upravo zato što važni podaci nisu dostupni javnosti. Uostalom, nije samo obavještajna služba radila u tajnosti. Sovjetski tisak ništa nije pisao niti o nekim drugim specijalnim strukturama.

 

Pod tuđim biografijama

"Ja sam radio u upravi 'S', tj. kao nelegalni obavještajac. Radili smo pod tuđim putovnicama i biografijama. Takvih ljudi bilo je veoma mnogo", priča za RBTH umirovljeni general-bojnik KGB-a Valerij Maljovanij.

Struktura te uprave nikad nije bila dostupna javnosti. Agent SSSR-a je mogao biti neki inženjer, ili knjižničar, ili broker. Mnogo lakše je bilo s "legalnim" službenicima. Oni su bili na službenoj diplomatskoj dužnosti. Primjerice, prvi tajnik u veleposlanstvu uvijek je bio čovjek iz KGB-a.

"Ja sam se 1981. godine u Angoli 'vodio' kao načelnik odjela u upravi strateških naftnih baza, tj. službeno sam bio zaposlen u civilnoj službi. Međutim, mi smo tajno pripremali kadrove za nenasilnu smjenu vlasti", kaže Maljovanij.

KGB se ni po čemu nije razlikovao od drugih specijalnih službi u svijetu, tvrdi Aleksandar Mihajlov, koji je 15 godina radio u ovoj službi kao agent "na terenu". Razlika je možda samo u tome što je Odbor državne sigurnosti bio naoružani odred Komunističke partije, tj. bio je "država u državi", kaže on.

 

Kontrolor za 300 dolara

Strah od "čekista" osjećali su i sami građani SSSR-a. Čuvena "ideološka" peta uprava kao sjena je pratila partiju, a njezin 12. odjel bavio se prisluškivanjem telefonskih razgovora i prostorija i bio je daleko obavješteniji od svih ostalih struktura.

"To se nazivalo 'odjelom', ali po broju službenika moglo se 'zadjenuti za pojas' pojedine uprave", kaže Nikita Petrov, povjesničar sovjetskih organa sigurnosti i suradnik društva Memorijal.

Tamo su radili kontrolori. To su uglavnom bile žene. Plaća im je bila 300 rubalja [nepunih 300 dolara]. Prije prijema na ovo radno mjesto kandidati su provjeravani i po godinu dana. Tijekom 24 sata praćenja jednog "objekta" snimano je po 8-11 sati trake, a snimanje jednog sata održavalo je 7 konotrolora.

Istina, nije bilo totalnog prisluškivanja, jer nisu postojale takve mogućnosti. Uglavnom su prisluškivane međunarodne linije: "Prije Olimpijade u Moskvi nije bilo automatskih linija. Razgovori su zakazivani tako da ih je bilo lakše kontrolirati", ističe Petrov.

Događalo se da u KGB bude primljen i netko "s ulice", ali takvi su bili u manjini. Po riječima spomenutog povjesničara, "većinom nisu vrbovani zainteresirani, već ljudi o kojima je postojao kompromitirajući materijal, i oni su zbog toga pristajali na suradnju".

 

Dosje o svakome

Usput, u "podrumima" KGB-a nitko nije mučen. A "podrumi" nisu niti postojali. Postojao je samo interni zatvor na sedmom katu čuvene zgrade podignute na Lubjanskom trgu još prije revolucije. Za "neprijatelje" režima postojalo je progonstvo na područja udaljena najmanje 101 km od megapolisa (isto je važilo za recidiviste i prostitutke). I postojala su još dva članka u kaznenom zakonu. Po Petrovljevim riječima, svake godine je po članku br. 70 ("antisovjetska agitacija") hapšeno 30-60 ljudi, i još stotinjak po članku br. 190 ("za klevetu protiv države").

Od kraja 1960-ih se i sovjetska vlast počela pribojavati KGB-a. Za šefa Odbora državne sigurnosti je postavljen Jurij Andropov, i od tada KGB dobiva trostruko više sredstava i mogućnosti koje druge službe nisu imale. KGB je, između ostalih, pratio i organe MUP-a, što njih nimalo nije radovalo.

Počeo je "rat službi", a oružje im je bio kompromitirajući materijal. Odbor državne sigurnosti je radio dosje vladajućih krugova i šefova oružanih struktura, otkrivši njihovu povezanost s podzemljem. "Poslije smrti Leonida Brežnjeva u Politbiro je ušlo deset pukovnika KGB-a. Oni su imali dosje o svakome. Tada je Andropov postao generalni tajnik Politbiroa, tj. prvi čovjek Sovjetskog Saveza", kaže Maljovanij.

Međutim, iako je svemoćni odbor dobio sve što je mogao, od osobnih trupa do prava praćenja svake ličnosti, ipak nije preživio kolovoški puč 1991. godine. U tom neuspjelom pokušaju državnog udara čekisti su odigrali ulogu "ušiju" reakcionara. Neki su bili uhićeni, ali su zatim amnestirani. U prostrane kabinete Lubjanke uselila se novoosnovana Federalna služba sigurnosti (FSB).

A šta je bilo s kagebeovcima? Jedni su ostali u FSB-u, a drugi su se "infiltrirali" u rusku vladajuću elitu. Postali su zastupnici, gubernatori, javni tužitelji, zamjenici ministara i šefovi državnih korporacija. Mnoge od njih veže zajednička profesija.

 

Popis: Kagebeovci na vlasti i u biznisu

Izvor: Ramilj Sidikov/RIA NovostiVladimir Putin u KGB-u: od kraja 1970-ih, kontrašpijunaža. Kasnije: šef KGB-a, tajnik Vijeća sigurnosti RF; danas predsjednik RF.
Izvor: Valerij Šarifulin/TASSSergej Čemezov u KGB-u: znanstveno-tehnička obavještajna aktivnost u Istočnoj Njemačkoj gdje je bio u kontaktu s Putinom. Kasnije: generalni direktor korporacije Rosteh, član biroa najvišeg vijeća vladajuće stranke Jedinstvena Rusija.
Izvor: Sergej Gunejev/RIA NovostiSergej Ivanov u KGB-u: od sredine 1970-ih, vanjska obavještajna služba. Kasnije: ministar obrane RF od 2001. do 2007; sada šef administracije predsjednika RF.
Izvor: Sergej Kuznjecov/RIA NovostiAleksandar Lebedev od 1980-ih u vanjskoj obavještajnoj službi KGB-a. Kasnije: predsjednik upravnog odbora Nacionalne sigurnosne banke (čiji je najveći dioničar Gazprom); zastupnik Državne dume; bivši šef medijskog holdinga Novie media i britanskog lista The Independent.
Izvor: Jevgenij Kurskov/TASSVladimir Jakunjin u KGB-u: 22 godine u obavještajnoj službi. Kasnije: od 2005. do 2015. na čelu državne tvrtke Rossijskije železnije dorogi (RŽD); sada supredsjednik svjetskog foruma Dijalog civilizacija.
Izvor: Sergej Fadejčev/TASSGeorgij Poltavčenko u KGB-u: od 1979. do 1994., operativni opunomoćenik jedinice za osiguranje transporta. Kasnije: gubernator Sankt-Peterburga.
Izvor: Mihail Klementjev/RIA NovostiRašid Nurgalijev u KGB-u: od 1980-ih, operativni opunomoćenik u KGB-u Karelske autonomije. Kasnije: ministar unutarnjih poslova od 2004. do 2012.; sada zamjenik tajnika Vijeća sigurnosti RF.
Izvor: Maksim Blinov/RIA NovostiKonstantin Romodanovski u KGB-u: tijekom 1980-ih u petoj "ideološkoj" upravi KGB-a. Kasnije: šef Federalne migracijske službe, upražnjene u travnju 2016. godine.
Izvor: Aleksej Filipov/RIA NovostiPavel Astahov u KGB-u: završio visoku školu KGB-a, i odmah zatim napustio ovu strukturu. Kasnije: opunomoćenik za dječja prava RF.
Izvor: Kiril Kalinjikov/RIA NovostiViktor Zolotov u KGB-u: od 1970-ih, u Devetoj upravi (osiguranje državnika). Kasnije: zapovjednik unutarnjih oružanih snaga MUP-a, načelnik Službe sigurnosti predsjednika; sada rukovoditelj Nacionalne garde RF.
Izvor: Mihail Mecel/TASSIgor Sečin u KGB-u: mnogi mediji u Rusiji su uvjereni da je Sečin bio agent vanjske obavještajne službe. On sam negira da je radio za specijalne službe. Kasnije: direktor kompanije Rosneft.
Izvor: Mihail Mecel/TASSNikolaj Tokarev u KGB-u: znanstveno-tehnička obavještajna služba u Istočnoj Njemačkoj. Kasnije: direktor kompanije Transneft.
 
1/12
 

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće