Ranjeni ruski novinar u Siriji: „Za dlaku smo izbjegli smrt“
RBTH: Je li izvještavanje iz Sirije bilo vaša osobna inicijativa?
Sargon Hadaja: I ranije sam izvještavao s vojnih žarišta iz Ukrajine, pa sam poželio otići i u Siriju. Zanimalo me je kako situacija izgleda iznutra, jer do sada sam se bavio samo političkim procesima rješavanja konflikta u Siriji – intervjuirao sam Bašara Asada, izvještavao s pregovora u Ženevi, Beču i Moskvi.
RBTH: Je li vas iznenadilo ono što ste vidjeli?
SH: Bili smo svjesni da idemo u rat. Rat nije slika koju vidimo na televiziji. Rat je tragedija, između ostalog i osobna tragedija mnogih ljudi koju je teško preživjeti.
Nisam očekivao, doduše, da će pucati u novinare, i da ćemo za dlaku izbjeći smrt. Kada ubijaju naše pilote i naše novinare, treba imati u vidu da tu više ne djeluju ni vojne doktrine, ni nepisana pravila ratovanja.
O raketiranju
RBTH: Ispričajte nam kako je vaša novinarska ekipa bila raketirana.
SH: Išli smo na snimanje u naselje Degmašlije, koje je oslobodila sirijska vojska. Kretali smo se u tri automobila. Prva raketa je pogodila padinu. Dva automobila su otišla naprijed, a mi smo bili u trećem. Druga raketa je pogodila naš auto.
Aleksandar Žukov, ratni snimatelj, snimio je kamerom tri sljedeća sata, tj. sve što se događalo dok nas je sirijska vojska pokušavala prebaciti u sigurnosnu zonu. Izvodili su nas kroz uništene vrtove sklanjajući prethodno detonatore s tog dijela minskog polja, a za to vrijeme su u blizini eksplodirale još tri-četiri rakete.
RBTH: Kako ste se osjećali u tom trenutku?
SH: Odmah sam shvatio da je sve ozbiljno, da nas žele pobiti, i da se treba koncentrirati na izvlačenje iz te situacije.
Najteže je bilo zatim umiriti članove obitelji, jer su oni sljedećeg dana sve to vidjeli na televiziji. Mi smo već sve preživjeli, a oni su morali uz sliku sve ponovno doživjeti, od početka do kraja. Telefonirao sam im i rekao da su i noge i glava i sve ostalo na svome mjestu: „Sve što vidite je već prošlost, ne brinite se”.
RBTH: Jesu li, prema vašem mišljenju, namjerno ciljali u vas i vaše kolege?
SH: Teško je reći, ali mi smo ispoštovali sva međunarodna pravila – bili smo u plavim pancirkama s natpisom „Press“, i imali smo plave kacige. Kako je kasnije potvrđeno, gađali su nas iz raketa „TOU“ (avijacijske protutenkovske navođene rakete – op. red.), što znači da su imali instrument za navođenje. Prema tome, vidjeli su da smo novinari.
Možda su očekivali da će doći neki visoki dužnosnik pa su se unaprijed pripremili, a naše plave kagice su im poslužile kao „svjetlosna meta”.
Područje na kojem su nas gađali i područje na kojem je oboren naš avion i uništen naš ruski helikopter – sve je to približno u istom krugu. To je brdo Nuba. Na tim prostorima djeluju pripadnici fronta Al Nusra , Ahrar el Šam i takozvani Turkmeni.
O kopilotu oborenog Su-24
RBTH: Moramo vas pitati o susretu s kopilotom oborenog Su-24.
SH: On nije bio teško ranjen, stajao je na nogama. Zaista je on dao onaj intervju koji je prikazan u medijima. Lice nije prikazano iz sigurnosnih razloga, i to ne samo zbog njega, nego i zbog njegove obitelji. Sve ostalo će reći Ministarstvo odbrane.
O situaciji u Siriji
RBTH: Kako se promijenila situacija u Siriji poslije ruske intervencije?
SH: Sada se može reći da je situacija pozitivna za sirijsku vojsku i njene saveznike, jer Sirijci napreduju u nekoliko pravaca, između ostalog i na sjeveru Latakije.
Istovremeno se sklapaju primirja. Sve će to biti dobar pomoćni čimbenik za početak političkog procesa. Sada je, međutim, borba protiv terorizma prioritet. Kada se završe važnije faze te borbe moći će se govoriti i o intenziviranju političkog procesa na temelju Ženevskog kominikea i sporazuma iz Beča. Sve je to još uvijek u perspektivi, a zasada se sva pitanja rješavaju na terenu.
RBTH: Kako obični građani Sirije reagiraju na Ruse i rusko prisustvo?
SH: Tamo gdje smo mi bili – u Latakiji, Homsu, Tartusu i Džebli – ljudi su nas lijepo dočekali i bili su zahvalni. Ali treba razumjeti da su ljudi poslije pet godina ratovanja ipak nesretni, i pored sve radosti što su Rusi došli, jer je mnogo poginulih. Rusi svojim dolaskom ne mogu ljudima vratiti pobijenu djecu, ni na jednoj strani u konfliktu.
Nisu svi pripadnici opozicije teroristi. O tome su u više navrata govorili i rusko Ministarstvo vanjskih poslova i predsjednik Ruske Federacije. Zbog toga će dolazak Rusije možda ubrzati politički proces. Ljudi su se naposljetku počeli nadati. Jesu li zadovoljni? To je teško reći. Sirijska valuta sve manje vrijedi, život je sve skuplji, novca nema, posla je malo, a zima je na pragu.
RBTH: Zašto ste se odlučili vratiti u Moskvu?
SH: U ruskim medijima su objavljene naše fotografije koje su zatim istaknute na jednoj stranici „sirijske umjerene opozicije“ s potpisom: „Ranjeni ruski novinari za vrijeme ruske agresije protiv sirijskog naroda“. Slijedili su komentari: „Nisu umrli – dotući ćemo ih“.
Naša lica su postala prepoznatljiva, i prijetnje su postale češće. Posavjetovali smo se i donijeli odluku da je bolje da ne riskiramo ni mi, ni naše kolege, jer privlačimo pažnju i na sebe i na cijelu ekipu.
Drugi razlog našeg povratka je taj što naši liječnici u Siriji nisu mogli dohvatiti jedan geler koji se zario duboko u tkivo. Zbog toga je bila potrebna operacija u vojnoj bolnici u Moskvi.
RBTH: Jeste li se spremni vratiti u Siriju poslije ozdravljenja?
SH: Sirija je zasada za mene zatvorena. Poslije Nove godine može početi politički proces. Imam dobre odnose sa sirijskom vladom i svim njenim pregovaračima, kao i s ljudima iz opozicije. Zasada ću se baviti tom temom.
