Što sprečava Rusiju i Zapad da se ujedine u borbi protiv terorizma?

Drawing by Niyaz Karim
Teroristički napadi u Parizu potresli su svijet i zaprepastili svjetske lidere. Da bi se Rusija i Zapad ujedinili u borbi protiv Islamske Države, potrebno je učiniti prvi korak, ali se može ispostaviti da to nije nimalo lak zadatak.

Poslije terorističkih napada u Parizu ujedinjenje civiliziranog svijeta u borbi protiv radikalnog islama postaje moralni imperativ svakog normalnog čoveka. Međutim, taj prirodni emocionalni poriv nailazi na nepremostivu prepreku čim se počne razmišljati o tome kako postići takvo ujedinjenje.


Prepreka broj jedan: Ukrajina, Krim i sankcije

Koje prepreke stoje na putu nove antiterorističke solidarnosti? Na žalost, ima ih vrlo mnogo. S ruskog gledišta, prva i najočiglednija prepreka su zapadne sankcije zbog Ukrajine. Doduše, mnogima u Rusiji se čini da od trenutka uvođenja tih sankcija nije bilo zgodnije prilike za njihovo ukidanje. Raspoloženje koje upućuje na to da će „konačno razum pobijediti“, vrlo je prisutno u različitim dijelovima ruskog ideološkog spektra. Ako Kremlj osjeti da bi Europa zaista mogla odlučno djelovati u tom pravcu, vrlo je moguće da će pokušati da je dodatno usmjeri, na primjer da joj ukine kontrasankcije ili na neki drugi način demonstrira solidarnost.

Ususret terorizmu: Zašto se mlada djevojka htjela pridružiti ID-u
Ususret terorizmu: Zašto se mlada djevojka htjela pridružiti ID-u

 

Međutim, europske političke elite su suviše ponosne i drže do sebe, tako da bi se moralo dogoditi nešto mnogo krupnije od onoga što se dogodilo u Parizu, pa da kod njih prevagne strah od Islamske Države i želja za osvetom. Čini se da Europska unija neće žrtvovati svoj principijelan stav prema Rusiji i osudu njenog djelovanja u pogledu Ukrajine radi nagodbe oko zajedničke borbe protiv Islamske Države.

U svakom slučaju, izvjesno je da takav korak ne mogu sebi dopustiti aktualni političari, jer su oni previše ogrezli u ranije iskazanom stavu i nisu ga u stanju promijeniti bez ogromne štete po vlastitu reputaciju. To znači da se izvjesni bitni zaokreti u odnosima između Rusije i Europske unije mogu očekivati samo ukoliko takvu inicijativu pokrene ruski predsjednik Vladimir Putin.

U usporedbi s Europljanima, on je u svome djelovanju daleko manje ograničen strogo propisanim principima i moralnim okvirima, i u tome je njegova najveća prednost. Ruski predsjednik je tijekom svojih mandata konstruirao političku stvarnost u kojoj sam određuje što je moralno a što nemoralno, gdje je granica između dobra i zla i u čemu se sastoje nacionalni interesi Rusije.

Zbog toga je danas samo Putin sposoban promijeniti modus rusko-europskih odnosa. On to može učiniti ako žrtvuje nešto od svojih aktiva (poznato je da sve najatraktivnije šahovske kombinacije počinju žrtvovanjem figure, a Putina odavno bije glas da je autor neočekivanih „gambita“). Doduše, i tu postoje određene granice. Moskva neće vratiti Krim Ukrajini radi opće konsolidacije u borbi protiv Islamske Države, čak i ako bi teroristički napadi preplavili Rusiju od Kalinjingrada do Vladivostoka.


Tri uzroka nejedinstva europskih članica NATO-a

Jesu li europski saveznici u okviru NATO-a sposobni organizirati operaciju protiv Islamske države bez direktnog sudjelovanja SAD-a, kao što su, na primjer, učinili to u libijskoj akciji 2011. godine? U Rusiji je prilično rasprostranjeno gledište da Europljani ne samo da mogu, nego su i obvezni to učiniti, i to u saradnji s ruskim oružnim snagama. Međutim, kada se takav scenarij detaljnije razmotri, on djeluje kao fantazija.

Prvo, operacija u Libiji nije bila antiteroristička, dok su za likvidaciju Islamske države (ukoliko je to uopće moguće učiniti putem vojne intervencije) potrebni potpuno drukčiji resursi – na primjer, to nije moguće učiniti bez kopnene operacije. Teroristički napadi u Parizu jesu izazvali veliki potres, ali i pored toga čak ni svi Francuzi nisu spremni krenuti u totalni rat, da i ne govorimo o stanovnicima europskih članica NATO-a koje za sada još uvijek nisu izravno stradale od terorizma.

Drugo, za organiziranje kopnene operacije protiv Islamske Države mora se nekako pronaći zajednički jezik s aktualnim vlastima Sirije na čelu s Bašarom Asadom. Europski partneri u okviru NATO-a, posebno bez direktnog sudjelovanja SAD-a, nikada neće uspjeti usaglasiti vojnu operaciju koja bi podrazumijevala taktičku rekolonizaciju dijela Bliskog istoka s jačanjem protektorata NATO-a nad teritorijom Sirije ili sjevernog Iraka.

I treće, vojno prisustvo Rusije u Siriji u ovom trenutku ne stvara toliko preduvjete za konsolidaciju u borbi protiv Islamske Države, koliko svima „mrsi karte” i doprinosi da situacija bude gotovo neriješiva.

Glavna ruska ideja je da se sve vrati kako je bilo prije američke intervencije i „obojenih revolucija“, tj. da Asad ponovno uspostavi kontrolu nad Sirijom i da se pruži podrška vlastima Iraka, kako bi se one svojim snagama uspjele izboriti protiv zloćudnog tumora Islamske države. Sve to liči na želju da se jednom istisnuta zubna pasta vrati nazad u tubu.


Prvi korak ka usaglašavanju stavova

Teroristički napadi „Islamske države“ danas imaju ulogu zvona koje poziva lidere civiliziranih zemalja da pokažu zdrav razum i ujedine se. Eksplozije i pucnji nisu samo napad neprijatelja izvana, koliko su simptomi bolesti unutar samog Zapada.

Rusija se tijekom čitave svoje povijesti razvijala kao dio Zapada, kao istočna periferija tog ogromnog civilizacijskog prostora, a danas se ona našla u čudnom i nezgodnom položaju. Sada ona liči ili na grobara koji ukopava zapadnu civilizaciju (trudeći se razbiti jedinstvo Europe i SAD-a, radujući se političkim neuspjesima zapadnih lidera i organizirajući razjarene napade na „svakodnevne vrijednosti Zapada“), ili na silu koja ulijeva posljednju nadu u spas svijeta od radikalnog islamizma.

I jedan i drugi status ne priliči Rusiji i ne pruža joj nikakve perspektive. S druge strane, na žalost, u sadašnjoj međunarodnoj situaciji i ne postoje neke druge alternative.

Pitanje koje zasada ostaje bez odgovora glasi hoće li lideri Rusije, SAD-a i Europe imati dovoljno mudrosti i postati svjesni činjenice da zaštita danas nije potrebna parcijalnim interesima pojedinih zemalja, naroda i političkih elita, nego interesima cjelokupne civilizacije Zapada, kojoj svi oni zasada još uvijek pripadaju. Netko mora učiniti prvi korak u susret ostalima. Onaj tko učini taj korak ući će u povijest kao najmudriji i najdalekovidniji vladar.

Dr. Ivan Cvetkov je povjesničar, profesor Državnog sveučilita u Sankt-Peterburgu, stručnjak za rusko-američke odnose. 

Više