Strahote dobrovoljne izolacije

Reuters
Situacija u Rusiji nije nimalo „ružičasta”, ako se pogleda iz ugla dobrovoljne i bespogovorne izolacije, ukorijenjene duboko u narodne mase, daleko oštrije i opasnije od izolacije sovjetskog razdoblja.

Kriza prisiljava na štednju. Bilježi se intenzivniji pad potrošačke aktivnosti stanovništva nego što su to prognozirali analitičari. Čak i najsmjeliji prognozeri predviđaju eskalaciju socijalnih protesta tek u slučaju da pad životnog standarda bude dvostruko veći od stanja iz 2013. godine, tj. prije početka krize. Potencijal strpljenja je i dalje veliki, kao i spremnost građana da se prilagođavaju i „stežu remen”.

Država kreše socijalna davanja, tj. ono što obično kreše svaka država kada dospije u tešku situaciju.

„Pod nož” ide „ljudski kapital”, tj. ono o čemu u suvremenom svijetu ovisi razvoj. U toj situaciji je opasno i „sažimanje socijalne države” samo po sebi, ukoliko se ne stvaraju nove mogućnosti pomoću kojih stanovništvo može preživjeti, odnosno zarađivati zahvaljujući vlastitom angažmanu. Međutim, još je opasnije što se to događa u kontekstu neobuzdanog „pira za vrijeme kuge”, u kojem sudjeluje mali broj privilegiranih lica. U povijesti se još nije dogodilo da takva situacija potraje bez ikakvih posljedica. Druga je stvar što je u našem slučaju teško predvidjeti koliko dugo će trajati to razdoblje.

Situacija u Rusiji je specifična po tome što se istovremeno uvećavaju svakakvi nameti, koji se uvjetno mogu okarakterizirati kao sporedan porez. Povijesno gledano, to je tradicionalan model ponašanja ruske države, kada se na svaku krizu odgovara jačanjem fiskalnog jarma.

Druga „prirodna” ruska reakcija na krizu je „začahuriti se”, tj. samoizolacija.

Prekid veza s vanjskim svijetom doživljava se, s jedne strane, kao način da se „uštede devize”, od zamjene uvozne robe domaćim proizvodima (umjesto koje su, recimo, azijske zemlje svojevremeno predlagale upravo izvoz) do orijentacije na redukciju turističkih putovanja u inozemstvo.

S druge strane, postupno „zatvaranje zemlje” ima za cilj minimizaciju famoznog „štetnog utjecaja trulog Zapada”, uzimajući u obzir, naravno, mogućnosti suvremenih sredstava komunikacije. Ovo doba se razlikuje od sovjetskog po tome što su sada „zidovi” prirodniji i čvršći, i što se grade prije svega u svijesti samih stanovnika.

Neprijateljstvo ili krajnje nepovjerenje prema Zapadu na čelu s Amerikom već je uveliko podržano u širokim narodnim masama, i ta podrška je „prirodna” – sve to već dolazi iznutra. Za razliku od sovjetskog razdoblja, na današnjem Zapadu se ne sagledavaju nikakve „progresivne miroljubive snage”, nego je sve jedno veliko i brutalno, štetno i razvratno „đubrište”, koje nam neprestano, podmuklo i agresivno pravi razne smicalice.

Mi smo gotovo sami na ovom svijetu, ali smo ponosni, i ujedno ljuti gotovo na svakoga.

Današnji konzervativni izolacionizam pustio je duboko korijenje u masovnoj svijesti. Početkom 1990-ih je još i postojala nekakva zainteresiranost da se sazna kako tamo kod njih, na tom Zapadu, sve funkcionira, ali sada je presuda izrečena konačno i nepovratno: ništa „njihovo” nama ne odgovara, ništa nam to nije potrebno, mi imamo isključivo svoj vlastiti put.

Nitko više neće ni znati istinu, i gotovo da neće biti nikoga tko može u praksi ocijeniti „svjetsko iskustvo”. Svi su se zatvorili u svoja četiri zida.

Povlačenje u sebe u kontekstu arhaične ideološke floskule „povratak u budućnost”, proklamirane na svakom uglu, dodatno usporava djelovanje na čitav društveno-ekonomski razvoj Rusije. Mnogi to gube iz vida, smatrajući da se radi o nekakvom bezazlenom konzervatizmu.

Više se ne natječemo sa Zapadom, ne težimo da ga u nečemu stignemo i prestignemo. Takva atmosfera u društvu (uz srozavanje obrazovanja i svrgavanje kulta znanja i znanosti) suzbija znanstvene, inženjerske i pronalazačke porive. Više ne težimo biti „prvi u svemiru”.

Samo želimo da nekakvu skupu uvoznu stvarčicu (koja se plaća sve skupljim devizama) zamijenimo sličnom, ali svojom, koja je proizvedena novcem iz budžeta zahvaljujući specijalnom državnom programu. Osim toga, ne predlažemo ni alternativne modele pravednijeg uređenja društva. Mi se jednostavno ograđujemo.

Prije ili kasnije ćemo se morati izvlačiti iz tog izolacionizma. Međutim, novi izlazak i povratak u svijet bit će daleko složeniji od onog koji smo imali poslije pada sovjetskog režima. Dobro je još ako tome ne bude prethodio neki veliki vojni sukob s vanjskim neprijateljem i ako eskalacija kriznih pojava u ekonomiji ne preraste u katastrofu.

Povratak u svijet društva, koje je duboko inficirano arhaičnim idejama i sumnjičavosti prema inovacijama pozajmljenim izvana, odvijat će se u uvjetima režima koji je u svojoj biti autoritaran. Tada u zemlji već više neće biti masovne socijalne baze za realizaciju progresivnih ideja. Taj režim će na svoj način koristiti metode reformi Petra Prvog s početka 18. stoljeća.

Pitanje je samo hoće li do tada već biti prekoračena crta iza koje više nema povratka i poslije koje više nikakva ubrzana modernizacija neće moći pomoći.

Georgij Bovt je politolog i član Savjeta za vanjsku i obrambenu politiku.

Izvor: Gazeta.ru.

Više