Koliko će trajati trijumf Rusije u Siriji?

Pozicija sirijske vojske u provinciji Latakija.

Pozicija sirijske vojske u provinciji Latakija.

TASS
Prvi zračni napadi ruskih oružanih snaga na položaje „Islamske Države” podigli su moral regularne sirijske vojske. S druge strane, pitanje je koliko dugo će ruska operacija u Siriji biti učinkovita i uspješna.

Rusija zasada trijumfira u operaciji koju od 30. rujna njene vojno-svemirske snage sprovode u Siriji. Akcije ruskih pilota, neočekivana i uspješna primjena krstarećih raketa i koordinacija sa sirijskim kopnenim trupama – sve se to u ruskim medijima prikazuje kao suprotnost dugotrajnoj i nedovoljno uspješnoj operaciji zapadnih saveznika protiv „Islamske Države“ (ID).

Zapad je, međutim, rusku operaciju dočekao na nož, i uložio je veliki napor da postigne minimalan sporazum o suradnji. Štaoviše, Moskva i Zapad su pokrenuli moćnu međusobnu informacijsku borbu od prvih dana sudjelovanja ruske avijacije u sirijskom građanskom ratu.

Dok se Kremlj trudio demonstrirati visoku obučenost i učinkovitost svoje vojske, većina zapadnih političara i medija dovodila je u pitanje svrsishodnost sudjelovanja ruske vojske u konfliktu, kao i njene uspjehe. Zasada je svakako rano donositi konačan sud o tome hoće li Rusija moći uspostaviti stabilnost u Siriji i uništiti „Islamsku Državu“.

Međutim, već se dobro ocrtavaju konture informacijske borbe koja se vodi usporedo s ratom na Bliskom istoku. Isto tako se može govoriti i o mnogim potezima zapadnih i bliskoistočnih političara koji na prvi pogled izgledaju potpuno nelogično. Sada je jasno i kakvu taktiku su izabrali sirijski predsjednik Bašar Asad i njegovi saveznici Teheran i Moskva.

 

Ruska vojna akcija – prisilna mjera

Moskva je bila prisiljena izravno se umiješati u sirijske događaje. U biti je Asad izgubio pristup nalazištima nafte, tako da bi bez ovakve podrške prije ili kasnije svakako bio poražen. Situaciju u kojoj se nalazio nije mogla preokrenuti čak ni vrlo značajna vojna pomoć Rusije i Irana.

Sirijski lider je, doduše, dočekao da u neprijateljskom taboru dođe do potpunog raskola – njegovi protivnici već su se počeli boriti jedni protiv drugih. Ali to nije moglo pomoći Asadovoj vojsci da povrati kontrolu nad ključnim položajima u zemlji. Sirijska regularna vojska je trpjela značajne gubitke, a teritorij pod njenom kontrolom je postajao sve manji.

Ako se svemu tome dodaju izbjeglice koje su preplavile Europu, onda ne treba gubiti iz vida ni činjenicu da su mnogi građani Sirije prisilno preseljeni unutar vlastite zemlje, tako da Asadova vlada mora hraniti oko 3,5 milijuna ljudi koji su postali žrtve humanitarne katastrofe. Vojni uspjesi regularne vojske omogućavaju da se bar jedan broj tih ljudi vrati kućama.

 

Čimbenici uspjeha

Kada rusko Ministarstvo obrane izvještava o novom uspjehu ruskih vojno-svemirski snaga u Siriji, odmah se postavlja pitanje kako one postižu takvu učinkovitost s tako malim kontingentom? Zašto Zapad u Iraku i Siriji nije mogao isto to postići?

Odgovor je vrlo jednostavan: Zapad djeluje na teritoriju koji prema njemu nije baš prijateljski raspoložen. Savez nema pravi oslonac u Siriji. Poslije svrgavanja Sadama Huseina Irak potresaju unutarnje suprotnosti, tako da je on loš saveznik čak i kada se radi o oslobađanju njegovog vlastitog teritorija.

Ujedno je očigledno da Rusi djeluju u Siriji na temelju podataka dobivenih od obavještajnih službi Damaska i Teherana koji isto aktivno sudjeluje u pružanju vojne podrške Asadu. Vrlo je velika masa podataka koje su Sirijci i Iranci tijekom posljednjih mjeseci prikupili o uporištima ID, njihovim bazama i industrijskim poduzećima koje islamisti kontroliraju.

Osim toga, saveznici su imali vremena koordinirati kopnenu operaciju. Za razliku od demoralizirane iračke vojske, sirijska vojska i njihovi iranski saveznici – dobrovoljci iz Iranske revolucionarne garde (čije sudjelovanje u vojnom konfliktu službeni Teheran negira) – imaju jasnu predstavu o tome za što se bore.

Poslije nekoliko tjedana moćne podrške iz zraka i akcija ruskih jurišnih aviona za vrijeme kopnene operacije vojska lojalna Asadu već ima mogućnost ponovno uspostaviti kontrolu nad teritorijom svoje zemlje.

Kao još jedan razlog uspjeha ruske avijacije navodi se odlična obučenost pilota i primjena najsuvremenijih projektila, prije svega vođenih raketa tipa „zrak-zemlja“.

Treba imati u vidu da avioni koje Rusija koristi u Siriji nisu noviteti ruske avionske industrije. Čak i SU-34 i SU-30SM, čije sudjelovanje u vojnoj operaciji nije isticano od samog početka, pripadaju takozvanoj generaciji „4+“. Rad na tim modelima je započet još u sovjetsko doba.

S druge strane, ovo je odlična prilika da se pokaže SU-34 koji bi u srednjoročnoj perspektivi trebao biti zamjena za SU-24. Za razliku od drugih modela ruske zrakoplovne tehnike SU-34 je samo jednom primijenjen u borbenim akcijama.

Prema tome, uspješnoj operaciji su između ostalog doprinijeli visoka obučenost pilota i visokoprecizno oružje. Rusija je ujedno dobila mogućnost da u borbenim uvjetima testira modernizirane modele različitih visokopreciznih raketa i cijelom svijetu demonstrira njihovu učinkovitost.

Većina stručnjaka je sklona primjenu raketa SS-N-30A „Kalibar“, lansiranih iz Kaspijskog mora, tretirati prije svega kao zadatak da se pokaže kako Rusija posjeduje rakete koje ne zaostaju za američkim raketama tipa „Tomahawk“, i što je najvažnije, zna ih koordinirano koristiti u velikom broju i uspješno upravljati njihovim letom na čitavoj putanji sve do cilja.

 

Gubici neće zaustaviti Moskvu

I pored svih rizika teško da će eventualni gubici (oboreni avioni ili zarobljavanje ruskih pilota) zaustaviti Rusiju u ovoj fazi. Zasada se stječe utisak da operacija teče po planu. Sirijska vojska je oslobodila Mansuru i Lahaj, potiskuje teroriste iz predgrađa Damaska i priprema se za napad na Aleppo.

Očigledno je krajnji cilj Rusije da omogući Asadu makar uspostavljanje kontrole nad dijelom naftnih nalazišta i proširivanje dionice sirijsko-turske granice koju kontrolira regularna vojska. U tom slučaju će Damask moći ostvariti nekakav prihod od prodaje nafte, što mu je već duže vrijeme uskraćeno.

Treba istaknuti da u ovom trenutku pod kontrolom ID nisu samo naftne bušotine, nego i mnogobrojne rafinerije nafte koje je intenzivno gradio još Asadov otac. Proizvod tih rafinerija izvozi se cestovnim prometom kroz Tursku i druge zemlje i prodaje po damping cijenama.

Unosni biznis svakako je ugrožen s početkom ruske vojne operacije u Siriji, što se čak odrazilo i na cijenu nafte koja je skočila u prvoj polovini listopada. Međutim, isključena je mogućnost da Rusija bombardira spomenute naftne objekte sve dok postoji vjerojatnost da oni budu vraćeni pod kontrolu Damaska.

Ali čak i da nije tako, svaki udar po naftnim objektima ID izazvat će buru negodovanja na Zapadu. Zapad će odmah prebaciti na Rusiju odgovornost i za ekološku katastrofu, i za smrt civila koji su prisiljeni raditi za „Islamsku Državu“ kako bi prehranili svoje obitelji.

S druge strane, takve optužbe će u svakom slučaju biti upućene ruskoj vojsci. Islamisti neće predati naftne objekte bez borbe, a u slučaju povlačenja pokušat će ih dignuti u zrak. Tada će Zapad moći priopćiti svijetu kako su vojno-svemirske snage Rusije, krčeći put vojsci „diktatora Asada“, uništile industrijsku infrastrukturu i izazvale ogromnu ekološku štetu.

 

Ruska vojna akcija i izbjeglička kriza

Očigledno je da je odsustvo podrške, ne samo na Zapadu nego i među najbližim susjedima Sirije, jedan od ozbiljnih problema Moskve u tijeku sprovođenja operacije na strani Damaska. Iako, reklo bi se da susjedi Sirije trebaju podržati sve poteze koji zaista vode stabilizaciji situacije u ovoj regiji.

Ranije smo već istaknuli da nisu sve izbjeglice pohrlile u Europu. Europa je daleko, i put do nje je skup. Većina Sirijaca zaustavila se u Turskoj, gdje ih već ima 1,8 milijuna, a isto u Jordanu i Saudijskoj Arabiji. Zapravo su se i Damask, i Rijad, i Ankara i Aman suočili s potrebom da izdržavaju milijune ljudi.

Uspješna ofanziva regularne vojsce u Siriji ujedno omogućava da se riješi glavni zadatak, a to je ponovno uspostavljanje linije opskrbe i vraćanje barem jednog broja prisilno preseljenih lica svojim kućama, što će znatno smanjiti opterećenje koje trpi Asadova vlada i ekonomija njegovih susjeda.

Vjerojatno neće biti jednostavno vratiti one koji su pobjegli u Europu, ali će se zato bar neki od onih koji se sada nalaze u izbjegličkim kampovima blizu sirijske granice moći sami vratiti svojim kućama.

Prema mišljenju orijentalista Aleksandra Sotničenka, docenta Sanktpeterburškog državnog sveučilišta, u kontekstu izbjegličke krize posebno je čudan stav predsjednika Turske Recepa Erdoğana, koji je ranije u Siriji podržavao umjerene islamiste očekujući da će moći uključiti Damask u sferu utjecaja Ankare.

Sve političke grupe s kojima su Turci surađivali danas su zapravo nestale sa sirijske političke scene. Blizu granica Turske su ekstremni islamisti koji ugrožavaju čak i njenu stabilnost i organiziraju terorističke napade u turskim gradovima. U takvim uvjetima osuđivanje poteza Rusije i prijetnje koje joj se upućuju, kao i izjave o mogućem zamrzavanju ekonomskih sporazuma, po mišljenju ovog stručnjaka djeluju vrlo čudno.

Uostalom, ruska operacija nije „lijek od svih bolesti”. Čak i ako se pretpostavi da za godinu – godinu i pol Asadu pođe za rukom da diplomatskim putem uz podršku Moskve ponovno uspostavi kontrolu nad zemljom, ipak su Sirijci već izgubili veliki dio industrijske infrastrukture, a teško je predvidjeti koliko će toga još biti uništeno tijekom predstojećih borbi. Postoje vrlo različite procjene štete nanesene sirijskoj ekonomiji. Asadova vlada ih je sklona umanjiti, a opozicija, naprotiv, preuveličati.

Svjetska banka procjenjuje da je ratnim akcijama nanesena šteta od 170 milijardi dolara. U svakom slučaju, ako i oslobodi veći dio zemlje Damask će se suočiti sa strašnim rasulom, s uništenom infrastrukturom za preradu fosilnog goriva i ozbiljno oštećenom poljoprivredom.

Teško da će Asad samostalno moći bar djelimično obnoviti ekonomiju. On će to moći učiniti samo uz ekonomsku pomoć Rusije i Teherana. U najboljem slučaju ruska operacija će omogućiti da se obnovi bar nekakav privid reda i stabilnosti na jednom dijelu sirijskog teritorija izmučenog ratom.

Proći će mnoge godina prije nego što se u Siriji stvore uvjeti za miran život i rad. Teško da će se bar polovina onih koji su pobjegli vratiti u zemlju. Najvjerojatnije će svi oni postati teret za europski sustav socijalne zaštite. Problem je, međutim, u tome što će za sve veći broj izbjeglica biti optužena i Rusija, a ne samo zapadne zemlje, i to neovisno o njenom uspjehu u stabiliziranju situacije u Siriji.

Očigledno je da Moskva to očekuje i ne nada se stvarnoj podršci Bruxellesa i Washingtona. Blagostanje milijuna Sirijaca bilo bi daleko lakše osigurati zajedničkim snagama, ali ispostavlja se da je ono, nažalost, žrtvovano radi političkih ambicija i jedne i druge strane.

Artjom Kurejev je stručnjak istraživačkog centra (think tank) Helsinki+ koji staje u zaštitu interesa Rusa u baltičkim državama. Original teksta je objavljen na stranicama Russia Direct.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više