Akcije Moskve vezane za borbu protiv različitih terorističkih i islamističkih grupacija u Siriji (ne samo protiv „Islamske Države“ nego i protiv Al Nusre, na primjer, koja je u biti „filijala“ Al Kaide, i protiv drugih sličnih njima) Washington nije doživio samo kao „suviše veliku samostalnost“, nego i kao izazov upućen čitavoj politici SAD-a u regiji, i pored toga što snage široke međunarodne koalicije bombardiraju „Islamsku Državu“ više mjeseci, a ta bombardiranja nisu dala nikakve ozbiljne rezultate, nego su naprotiv, povećala površinu teritorija koji kontroliraju teroristi. Povrh svega, mediji su počeli govoriti kako je „Obama prepustio vodeću ulogu Putinu“. To je, naravno, dodatno pogoršalo emocionalni kontekst kada je riječ o uspostavljanju dijaloga, pogotovo ako se ima u vidu da osobni odnosi dvojice predsjednika nikada nisu ni bili posebno prisni.
Ruski stručnjaci smatraju da se stvara široka koalicija protiv "Islamske države", ali gotovo nitko od sudionika te koalicije nije spreman na kompromise.U prvim danima ruskog bombardiranja predstavnici rukovodstva SAD još su davali izjave koje bi se nekako i mogle doživjeti kao uvjetno pozitivne, a sada već samo kritiziraju i osuđuju, tvrdeći da Rusi „bombardiraju pogrešne ciljeve“, da igraju svoju igru u Siriji, i da njihov glavni zadatak nije borba protiv „Islamske Države“ nego podrška Asadovom režimu. Nema više ni onih priča o tome kako bi sam Asad mogao odigrati nekakvu ulogu u prijelaznom razdoblju preuzimanja vlasti. SAD odbacuje bilo kakve konzultacije s Rusijom po pitanju političkog rješavanja krize u Siriji. Odbačen je i prijedlog Moskve da se te konzultacije obave na visokoj razini uz sudjelovanje premijera Medvedeva (a on je upravo bio u dobrim odnosima s Obamom).
Jedino na što je Washington spreman jesu pregovori vojnog vrha dviju zemalja sa ciljem da se ne dopuste slučajni sukobi na nebu iznad Sirije. Održane su tri video-konferencije poslije kojih i Ministarstvo obrane Rusije i Pentagon govore o zbližavanju pozicija „po ključnim pitanjima“ vezanim za pripremu memoranduma o uzajamnom razumijevanju povodom sigurnosti letova iznad Sirije.
Hoće li takvi kontakti prerasti u pregovore po političkim pitanjima? U doglednoj budućnosti očigledno neće. Amerika ne želi ni razgovarati s Rusijom o svojim akcijama usmjerenim na pružanje podrške takozvanoj „umjerenoj opoziciji“, pa čak ni otkriti koje konkretno grupe smatra „umjerenim“, osim polumitske Slobodne sirijske vojske koja se raspala na desetine raznoraznih brigada. Štoviše, u kontekstu fijaska koji je doživio program obuke „umjerenih jurišnika“ na terenu, vrijedan 500 milijuna dolara, Pentagon je otpočeo masovno dostavljanje naoružanja Asadovim protivnicima iz zraka. Ne može se, međutim, sa sigurnošću tvrditi da se to oružje neće naći u rukama ID i ostalih „neumjerenih“ terorista, kao što se dogodilo s pošiljkom džipova „Toyota“. Te džipove je SAD poslao „umjerenoj Slobodnoj sirijskoj vojsci“, ali su oni dospjeli u ruke „neumjerene Islamske Države“, o čemu je svojevremeno brujao internet. Po svemu sudeći, SAD je odlučio djelovati u pravcu odlučne izmjene situacije na bojnom polju u korist široke koalicije „protiv Asada”, koja će biti proglašena za „umjerenu“, a tek nakon toga će se voditi dijalog, ako uopće bude potrebno. Sve je ovo utoliko aktualnije s obzirom da je regularna sirijska vojska uz podršku ruske avijacije počela prelaziti u ofanzivu. Washington očigledno želi to spriječiti.
U Siriji se neprekidno osnivaju raznorazni savezi između različitih grupacija, uključujući i saveze s „Islamskom Državom“. Jurišnici su tren u jednom, tren u drugom savezu, ali kao i njihovo oružje. U provinciji Hama djeluje „Osvajačka vojska“ koja broji nekoliko desetina tisuća pripadnika. U njenom sastavu su takve terorističke grupe kao Al-Nusra, Ahrar el-Šam i druge. Sada je sve veća opasnost da će možda i posredno, preko trećih ruku, dobiti američko oružje. Dobro je što bar nisu u pitanju sredstva PZO.
Obijanje Amerike da koordinira svoje poteze vezane za „razbacivanje s neba“ oružja iznad područja gdje sve vrvi od islamističkih bandi, znači da se stvaraju preduvjeti za raspirivanje rata protiv Damaska i Rusije koja ga podržava, ali „rata preko posrednika” (proxy war), tj. tuđim rukama, između ostalog i rukama neskrivenih terorista. To prijeti da još više pogorša odnose između Rusije i Amerike u svim ostalim pravcima, sve do postavljanja pitanja novih sankcija protiv Moskve, ali ovoga puta ne „zbog Ukrajine“ nego „zbog Sirije“. Washington jeste privremeno „ostavio po strani“ Ukrajinu i jačanje vojnog potencijala istočnoeuropskih susjeda Rusije, ali to još ništa ne znači. Glavna „bitka“ premještena je u sirijsku pustinju.
Zasada još uvijek nije u pitanju konfrontacija u vidu takozvanog „rata preko posrednika“. Očigledno se računa na to da će Rusi posustati, kao i Asadova vojska, koja je već prilično iscrpljena u četvorogodišnjim borbama. Na islamističkim stranicama već su se pojavile scene koje prikazuju kako američke rakete spaljuju Asadove tenkove u provincijama Hama i Idlib. To nije ona „koordinacija“ poteza s Amerikom u Siriji koju je Kremlj želio. Moskvi je upućen izazov odbijanjem političkih pregovora o budućnosti Sirije. Moskva taj izazov može prihvatiti i jačanjem saveza s Teheranom, koji je isto vrlo odlučan u namjeri da podrži Damask vojnom silom.
Georgij Bovt je politolog i član Savjeta za vanjsku i obrambenu politiku.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
