Povratiti teritorije prije zime

Ilustracija: Dormidont Viskarev

Ilustracija: Dormidont Viskarev

Reakcija Zapada na rusku vojnu intervenciju u Siriji nije homogena. Francuska i Njemačka su ublažile retoriku, dok Velika Britanija i SAD izražavaju „zabrinutost” i optužuju Moskvu da „napada pogrešnu stranu”, tj. takozvanu „umjerenu sirijsku opoziciju”, ali ne žele imenovati predstavnike tih „umjerenih”, jer se zapravo radi o grupama koje se malo razlikuju od „Islamske Države”.

Prošlo je tjedan dana od početka zračnih napada ruske avijacije na položaje islamskih terorista u Siriji, a tih nekoliko desetina napada već je odjeknulo u svijetu jače od nekoliko tisuća koje je koalicija na čelu sa SAD-om izvršila za nekoliko mjeseci. Ispostavilo se da je u ovom slučaju reakcija Zapada daleko manje konsolidirana nego kada je riječ o odnosu Moskve prema Ukrajini.

Francuska, kako je izjavio njen predsjednik, pod određenim uvjetima dopušta mogućnost zajedničkih akcija s Rusijom u napadima na „Islamsku Državu”. Njemačka kancelarka Angela Merkel naglašava da Rusija treba odigrati važnu ulogu u rješavanju sirijske krize, s tim što bi i Bašar Asad mogao sudjelovati u tom procesu. Nasuprot njima, Velika Britanija je djelovanje Rusije u Siriji okarakterizirala kao „ozbiljnu grešku”. Sve je oštrija i kritika koje upućuje SAD, gdje pojedinci već govore o uvođenju novih sankcija Moskvi.

Rusiji se prigovara da „napada pogrešnu stranu”, da ne bombardira samo „Islamsku Državu”, nego navodno i takozvanu „umjerenu sirijsku opoziciju”. Već poslije prvih ruskih napada pojavilo se priopćenje sedam zemalja (Njemačke, Francuske, Velike Britanije, SAD-a, Saudijske Arabije, Turske i Katara) s izrazima „zabrinutosti” navodno zbog pogibije civila u ruskim bombardiranjima. Indikativno je da se slična priopćenja nisu pojavila poslije slučajnog zračnog napada američke avijacije na bolnicu „Liječnici bez granica” u afganistanskom gradu Kunduzu, iako se se to dogodilo približno u isto vrijeme.

„Zabrinutost” niza zemalja zbog vojnog miješanja Moskve u sirijski konflikt na strani Bašara Asada prijeti da preraste u sveobuhvatni informacijski rat, a vremenom i u posrednu konfrontaciju s ruskom avijacijom, i to tuđim rukama. Te ruke mogu opskrbiti oružjem oni koji sada kritiziraju Moskvu. Oni iza svoje kritike skrivaju vlastite ciljeve, a ti ciljevi se ne svode samo na borbu protiv „Islamske Države”. Iz tog ugla treba promatrati oštru kritiku poteza Moskve od strane Rijada ili Dohe, koji ne samo da su od početka bili inspiratori vojnih akcija usmjerenih na Asadovo svrgavanje, nego još i direktno ili indirektno podržavaju pojedine grupe koje se bore protiv Asada.

Poteze Rusije pomno prati i Turska. Ona je već izjavila protest povodom slučajne povrede svog zračnog prostora od strane ruskih lovaca. Od početka godine Turska se zalaže da se bar na sjeveru Sirije uvede zona zabrane leta i da se na tom teritoriju formira svojevrsna tampon-zona duž turske granice. Intervencija Rusije je pokvarila te planove. Uostalom, sjever Sirije kontroliraju Kurdi, a ne „Islamska Država”. Turci ne žele da se sirijski Kurdi spoje s Kurdima iz Iraka (i utoliko prije s Kurdima iz same Turske) i formiraju nezavisni Kurdistan. Prema nekim informacijama, donedavno je turska obavještajna služba bila predusretljiva prema pripadnicima „Islamske Države” (oni su dobivali azil u Turskoj i primali financijsku pomoć). Turci su se tek nedavno pridružili koaliciji protiv „Islamske Države” i sada iz zraka napadaju i položaje Kurda.

SAD tvrdi da Rusija „napada pogrešnu stranu”, misleći na „umjerenu opoziciju”. Washington, međutim, izbjegava imenovati predstavnike tih „umjerenih”. Pentagon i Bijela kuća ne vole odgovarati na pitanja bombardira li američka koalicija takve grupacije kao što je Al Nusra (koja se ponekad i sama sukobljava s „Islamskom Državom”) ili Ahrar el Šam (teroristi koji pripadaju koaliciji „Islamski front”), ili „Vojska islama”, koja je postala „čuvena” po brutalnom pokolju u duhu „Islamske Države” u radničkom naselju Adra blizu Damaska. Amerikanci takve ne bombardiraju.

„Islamski front” i „Vojska islama” planiraju u Siriji osnovati islamsku državu u kojoj će važiti Šerijat, i u tome ih podržava Saudijska Arabija. Samo uvjetno se može smatrati da su oni „umjereni”. „Islamskom frontu” je bliska još jedna islamistička organizacija, koja je donedavno pretendirala na „umjerenost”, a zove se „Sirijski front revolucionara”. Oni, doduše, nisu svrstani u „umjerene”, jer su sklopili savez s „Islamskom Državom”.

Na Zapadu se najčešće za „Sirijsku slobodnu vojsku” govori da je umjerena. Nju su početkom rata osnovali oficiri koji su dezertirali iz regularne vojske. U „Sirijskoj slobodnoj vojsci” je od početka bilo mnogo sitnijih grupa, uključujući i islamističke, a u idejnom smislu su bila jaka „Muslimanska braća”, koju prešutno podržava Erdoğanova vlada u Turskoj. Ta „braća” su kratko bila na vlasti u Egiptu, i svijet je imao dosta prilike vidjeti rezultat njihove vladavine. Samo je vojni prevrat spasio zemlju od dalje islamizacije. Od ovog proljeća se „Sirijska slobodna vojska” de facto raspala kao struktura, ali zato pod njenim okriljem djeluje gomila sitnijih i samostalnih lokalnih naoružanih grupa, koje se zalažu za taktičke saveze s islamistima, čak i sa onima iz „Islamske Države”. Oni koji naoružavaju takve grupe trebaju imati u vidu da ti jurišnici često prelaze iz jedne strukture u drugu i da se njihovo oružje može naći u rukama „Islamske Države”.

Pritisci na Rusiju će, naravno, biti sve veći. Od Kremlja se zahtijeva da odustane od poteza koji mogu dovesti do jačanja položaja Asadovih trupa. U kojoj mjeri će se Rusija uspjeti suprotstaviti takvom pritisku – stvar je diplomatskog „cjenkanja”, između ostalog i oko sudbine samog Asada i njegove uloge u pregovaračkom procesu prijelaznog perioda. Kada je riječ o čisto vojnotaktičkim zadacima, regularne trupe su ove godine izgubile veliki dio teritorija, tako da će im za ponovno uspostavljanje kontrole uz podršku iz zraka biti potrebno najmanje dva-tri mjeseca. I to treba završiti prije zime, kada će u ovoj regiji početi vrlo snažne pješčane oluje.

Autor je politolog, član Savjeta za vanjsku i obrambenu politiku.