Sudeći po tome koliko su na ruskom internetu česte diskusije vezane za ruski jezik, reklo bi se da ova tema živo zanima one kojima je taj jezik maternji. Ponekad se vode prave debate o povijesti ruskog jezika. I gotovo uvijek se događa da mnogi sudionici nemaju filološko obrazovanje ili se ne sjećaju što su učili na satovima ruskog jezika i književnosti, tako da često dolazi do nesporazuma u korištenju osnovnih pojmova. Većina je nešto načula o staroslavenskom jeziku, a s obzirom na to da je on "stari", pa još i "slavenski" (kao i ruski), ljudi bez razmišljanja polaze od toga da je taj jezik, po svemu sudeći, neposredni predak "velikog i moćnog" ruskog jezika. Pored toga, ima i onih koji smatraju da su na staroslavenskom napisane crkvene knjige po kojima se danas vrše bogoslužja. Zato ćemo ovdje malo detaljnije objasniti vezu ruskog jezika sa staroslavenskim, a također razlike između ova dva jezika.
Smatra se da su preci Slavena došli na teritorij današnje Europe u 2. stoljeću prije nove ere, vjerojatno iz Azije. To potvrđuje komparativna analiza suvremenih slavenskih jezika s praindoeuropskim jezikom. A praindoeuropski je jezik koji su lingvisti rekonstruirali usporedbom jezika indoeuropske jezične porodice: slavenskih, romanskih, germanskih, iranskih, grčkog i drugih.
U doba prije pojave pismenosti, slavenska plemena koristila su praslavenski jezik. On je bio zajednički jezik svih Slavena. Na njemu nisu sačuvani (ili nisu otkriveni) pisani spomenici, pa se smatra da on nije imao pismenost. Teško je pouzdano reći kako je konkretno izgledao taj jezik (kako je zvučao, je li imao dijalekatske oblike, kakav mu je bio vokabular, itd.), jer sve što se danas o njemu zna lingvisti su saznali putem njegove rekonstrukcije na temelju usporedbe podataka iz slavenskih jezika koji danas postoje i iz drugih indoeuropskih jezika, kao i na temelju svjedočanstava autora iz ranog srednjeg vijeka, koji su na latinskom, grčkom i gotskom jeziku opisali život i jezik Slavena.
U 6. i 7. stoljeću nove ere slavenska plemena, a samim tim i njihov jezik, bila su podijeljena na tri manje-više jasno uočljive dijalekatske grupe (istočnu, zapadnu i južnu), u okviru kojih je tijekom dugog razdoblja protjecalo formiranje suvremenih slavenskih jezika.
Prema tome, stari Slaveni prije pojave pismenosti nisu govorili staroslavenski, nego dijalekte praslavenskog jezika.
Stari Slaveni su bili pogani, ali su pod utjecajem povijesnih i političkih okolnosti počevši od 7. stoljeća (prije svega južni i zapadni Slaveni, uslijed geografske blizine i snažnog utjecaja susjedne Bizanta i germanskih kraljevina) postepeno primali kršćanstvo. Taj proces je praktički potrajao nekoliko stoljeća.
U vezi s tim su osjetili potrebu za vlastitom pismenošću, prije svega radi širenja bogoslužbenih tekstova, a također za pisanje državnih dokumenata (primanjem jedinstvene vjere koja je ujedinjavala podijeljena poganska plemena završen je proces formiranja državnih entiteta pojedinih slavenskih naroda, a Rusija je očigledan primjer tog procesa).
Prema tome, za rješavanje tog zadatka bila su neophodna dva uvjeta:
Ovog zadatka su se prihvatila braća Ćiril i Metod. Oni su bili rodom iz Soluna, blizu granice Bizantskog Carstva i slavenskih zemalja. I u samom gradu Solunu i njegovoj okolici bilo je dosta Slavena, tako da su braća, prema povijesnim dokumentima, dobro poznavala taj jezik.
Ćiril i Metod
Javna domenaBraća su imala ugledno porijeklo. Stekli su izuzetno obrazovanje. Učitelji mlađeg Ćirila (Konstantina) bili su, između ostalih, budući patrijarh Fotije I. i Lav Matematičar. Mlađi brat će kasnije i sam predavati filozofiju na učilištu u Konstantinopolju i dobit će nadimak Filozof.
Stariji brat Metod služio je kao vojskovođa u jednoj oblasti gdje su živjeli Slaveni i dobro je upoznao njihov način života, a kasnije je postao nastojatelj manastira Polihrona, gdje je kasnije došao i Konstantin sa svojim učenicima.
U manastiru je formiran krug učenih ljudi na čelu sa solunskom braćom. Oni su napravili slavensku azbuku, a zatim prevodili na slavenski jezik bogoslužbene knjige s grčkog.
Postoji mišljenje da je Ćiril na stvaranje slavenskog pisma i pismenosti bio potaknut za vrijeme putovanja u Bugarsku tijekom 850-ih, kada je kao misionar pokrstio stanovništvo na području rijeke Bregalnice. Tamo je uvidio da i pored primanja kršćanstva ti ljudi neće moći živjeti po zakonu Božjem, jer nemaju mogućnost da koriste crkvene knjige.
Prva slavenska azbuka bila je glagoljica (od "glagolati" – govoriti). Ćiril je stvorio novo pismo polazeći od shvaćanja da slova latinskog i grčkog pisma nisu pogodna za precizno zapisivanje glasova slavenskog govora. Postoje različite verzije porijekla glagoljice. Jedni znanstvenici smatraju da je ona zasnovana na prerađenom grčkom pismu, drugi da oblik slova potječe od gruzijskog crkvenog pisma hicurija, koje je hipotetički moglo biti poznato Ćirilu, treći da je za osnovu uzeto nekakvo runsko pismo koje su Slaveni, navodno, koristili u prapovijesnom razdoblju, a četvrti da je Ćiril uobličio slova oslanjajući se na tri osnovna kršćanska simbola: križ, trokut i krug.
Usporedba glagoljice i hucurija.
Javna domenaGlagoljica se nije ravnomjerno širila ni geografski, ni kronološki. Najmasovnije se koristila i najduže je bila u upotrebi na teritoriju današnje Hrvatske, u Istri, Dalmaciji, Kvarneru i Međimurju. Najpoznatiji spomenik na glagoljici je Bašćanska ploča iz 12. stoljeća, otkrivena u Baški na otoku Krku.
Bašćanska ploča
Javna domenaZanimljivo je da je na pojedinim jadranskim otocima glagoljica korištena do početka 20. stoljeća! U gradu Senju glagoljica se koristila do početka Drugog svjetskog rata. Priča se da ponegdje na jadranskom primorju još uvijek postoje stariji ljudi koji znaju glagoljicu.
Hrvatska se ponosi ovom povijesnom činjenicom, pa je staro slavensko pismo uzdigla u rang nacionalne baštine. U Istri je 1976. godine napravljena "Aleja glagoljice". To je put dugačak šest kilometara, duž kojeg su s obje strane postavljene skulpture posvećene ključnim trenucima u razvoju glagoljice.
U Rusiji, međutim, glagoljica nikada nije bila u široj upotrebi (znanstvenici su pronašli samo sporadične natpise). Ali zato na ruskom internetu postoje konverteri ćirilice u glagoljicu. Na primjer, fraza "Glagoljica je prva slavenska azbuka" na ruskom izgleda ovako:
Ⰳⰾⰰⰳⱁⰾⰻⱌⰰ - ⱂⰵⱃⰲⰰⱔ ⰰⰸⰱⱆⰽⰰ ⱄⰾⰰⰲⱔⱀ
Očigledno je da je ćirilica dobila naziv po Ćirilu, ali on nije tvorac azbuke koju mi danas koristimo.
Većina znanstvenika smatra da je ćirilica nastala nakon Ćirilove smrti, i da su je stvorili Ćirilovi učenici, konkretno Kliment Ohridski.
Danas se još uvijek ne može sa sigurnošću reći iz kojeg je razloga ćirilica potisnula glagoljicu. Jedni smatraju da je do toga došlo jer su slova glagoljice bila suviše komplicirana za pisanje, a drugi inzistiraju na tome da je ćirilica izabrana iz političkih razloga. Naime, krajem 9. stoljeća najveći su centri slavenske pismenosti preseljeni u Bugarsku, gdje su našli utočište svi učenici Ćirila i Metoda koje je njemačko svećenstvo protjeralo iz Moravske. A bugarski car Simeon, za čije je vladavine nastala ćirilica, pridržavao se mišljenja da slavensko pismo treba biti vrlo slično grčkom.
"Bugarski car Simeon: Osnivač slavenske pismenosti", A. Mucha, 1923.
Prague City GalleryStaraslovensko pismo stvorili su žitelji Soluna Ćiril i Metod, i stvorili su ga na temelju južnoslavenskih dijalekata, što je bilo potpuno logično. Na taj jezik su preveli i bogoslužbene knjige. U tom trenutku je ruski jezik već postojao. Naravno, ne u sadašnjoj varijanti, nego kao jezik zajednice staroruskih plemena (istočnog ogranka slavenstva, tj. jezik predaka današnjih Rusa, Ukrajinaca i Bjelorusa). Tadašnji ruski jezik sastojao se od staroruskih dijalekata i nije bio književni jezik, nego živi razgovorni jezik, koji je, za razliku od staroslavenskog, služio kao sredstvo svakodnevne komunikacije.
Kasnije, kada su počela bogoslužja u crkvama i pojavile se knjige na staroslavenskom, žitelji Stare Rusije su koristili ćirilicu kao pismo za svoj razgovorni jezik, i tako počinje povijest staroruskog jezika (kao primjer može poslužiti kolekcija novgorodskih zapisa na brezovoj kori, koju je desetljećima proučavao akademik Andrej Zaliznjak). Tako se ispostavlja da je obrazovani čovjek koji je živio u starom Novgorodu, Pskovu, Kijevu ili Polocku mogao koristiti ćirilicu kao pismo za dva bliska i srodna jezika – staroslavenski (koji je zapravo južnoslavenski) i svoj maternji ruski jezik (koji je istočnoslavenski).
Naravno, u početku je tako i bilo. Kao što se može zaključiti iz svega rečenog, staroslavenski jezik je i stvoren da bi Slaveni mogli slušati liturgiju na jeziku koji razumiju. Međutim, s vremenom se jezik bogoslužbenih knjiga mijenjao, poprimajući postepeno fonetsko-ortografske i morfološke crte lokalnih živih dijalekata pod utjecajem ljudskog faktora, tj. pod utjecajem prevodilaca i prepisivača. Tako su se pojavile takozvane redakcije (lokalne varijante) prvog slavenskog književnog jezika, tj. nastao je crkvenoslavenski jezik. Slavisti smatraju da je klasični staroslavenski jezik prestao postojati krajem 10. i početkom 11. stoljeća, i da se od 11. stoljeća bogoslužja u pravoslavnim crkvama vrše na lokalnim verzijama crkvenoslavenskog jezika.
U današnje je vrijeme najrasprostranjenija sinodska (novomoskovska) redakcija crkvenoslavenskog jezika. Ona je nastala nakon crkvene reforme patrijarha Nikona sredinom 17. stoljeća i do danas je to službeni jezik bogoslužja u Ruskoj pravoslavnoj crkvi, a koriste ga i Bugarska i Srpska pravoslavna crkva.
Staroslavenski jezik i crkvenoslavenski kao njegov "potomak" preko tisuću godina služe kao jezici bogoslužbenih knjiga, i u tom smislu su nesumnjivo izvršili snažan južnoslavenski utjecaj na ruski jezik. Mnoge riječi staroslavenskog (točnije, južnoslavenskog) porijekla postale su neodvojivi dio suvremenog ruskog leksika, tako da u većini slučajeva prosječan govornik ruskog jezika neće nikada posumnjati u njihovo iskonsko rusko porijeklo. Da ne zalazimo mnogo u lingvističke dubine, reći ćemo samo da čak i neke jednostavne riječi kao što su "sladkij", "odežda", "sreda", "prazdnik", "strana", "pomošč", "jedinij" imaju staroslavensko porijeklo. Pored toga, staroslavenski je prodro čak i u rusku tvorbu riječi. Na primjer, sve riječi s prefiksom pre- ili glagolski pridjevi sa sufiksima -ušč/-jušč i -ašč/-jašč sadrže element staroslavenskog jezika.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
