"Upshifteri": Zašto Rusi napuštaju gradove?
U Rusiji je sve popularniji trend "povratka korijenima". Stanovnici gradova napuštaju kamene džungle megapolisa i sele se u ruralne predjele. U javnosti se takvi ljudi zovu "downshifteri", ali oni sami za sebe kažu da su "upshifteri", jer ne smatraju da su se spustili, nego su se, naprotiv, popeli na višu stepenicu.
Mjesto sile
Ana Panjihina živjela je s mužem i dvoje djece u predgrađu Moskve kao uredska službenica na rodiljnom dopustu. Jednog lijepog dana cijela je obitelj otišla na vikend u provincijski gradić Pereslavlj-Zaleski (37 000 stanovnika, 133 km od Moskve) i odlučila tamo i ostati.
"Prije pet smo godina u rujnu došli u goste kod prijatelja. Bio je petak. Mlađa kći tada je imala 9 mjeseci, a starija 4 godine", priča Ana Panjihina za portal Russia Beyond. "Zaljubili smo se u ovo mjesto, i odmah smo u nedelju iznajmili slobodnu kuću na mjesec dana, zatim još na mjesec dana, i još... I evo, sada smo već kupili svoju kuću."
Ana kaže da su grad izabrali slučajno. Bili su doslovno očarani starinskom arhitekturom i ogromnim Pleščejevim jezerom na kojem je podignut Pereslavlj-Zaleski. Jezero je staro 30 000 godina. Mještani pokazuju turistima lokalnu znamenitost, "Plavi kamen", koji je bio jedan od elemenata drevnog poganskog kulta. On mijenja boju poslije kiše, a priča se i da ispunjava želje.
Bračni par iznajmio je stan u Moskvi, a Anin muž Andrej pronašao je poslije preseljenja i novi posao. On se ranije bavio izgradnjom drvenih kuća, a sada su ga susjedi u selu zamolili da napravi stepenište i četiri kreveta. Ana je na društvenoj mreži objavila fotografije rezultata njegovog rada... Poslije toga je Andrej počeo dobivati veliki broj narudžbi sa svih strana. Sada se kreveti stolarske radionice "Panjihin" prodaju širom Rusije.
Stolarski posao donosi dovoljno novca za izdržavanje obitelji i iznajmljivanje radionice, ali su za kupovinu kuće ipak morali nešto pozajmiti, priča Ana.
Nedavno su Panjihini kupili vlastitu kuću u istom mjestu blizu Pereslavlja-Zaleskog.
Bilo je i poteškoća, ali Ana se ne žali. U početku su malo morali "zategnuti pojas", a poslije su počele stizati narudžbe, pa je Andrej blizu kuće iznajmio prostor za radionicu. "Jedino nam teško pada što se rijetko viđamo s roditeljima. Oni ne vole putovati i zbog toga se sada ne sastajemo toliko često koliko bismo željeli. Ali zato prijatelji dolaze i ostanu preko vikenda. Sada je naše druženje postalo kvalitetnije i dugotrajnije, a ranije smo se viđali samo u prolazu i neredovito", priča "stolareva žena", kako se Ana predstavlja na društvenim mrežama.
Novi prostor za radionicu
art_masterskayaIspostavilo se da u Pereslavlju-Zaleskom postoji odlična infrastruktura za djecu, i da škole imaju odlične kadrove. To je u velikoj mjeri rezultat istog procesa, tj. činjenice da se prije Panjihinih u ovaj drevni ruski grad preselilo mnoštvo aktivnih mladih ljudi iz ruskih megapolisa. Među njima su Panjihini lako pronašli nove prijatelje i istomišljenike. A najvažnije je što se ta zajednica kreativnih "hrabrih" i aktivnih ljudi sve više širi, priča Ana Panjihina:
"Najprije sam stekla jednu prijateljicu, ona je tjedan dana kasnije dovela još jednu, a ta još jednu. Sada nas ima 20, svakog se petka okupljamo na zajednički doručak, dijelimo jedne s drugima svoje radno i stvaralačko iskustvo. Nastja je prije toga živela na Tajlandu, bavi se čajnim ceremonijama i obučavanjem djece, Ira se bavi jogom. Netko se bavi medicinom, netko vježbama za relaksaciju i obnavljanje ženske energije, a neko daje satove kaligrafije."
Pored toga, s obzirom na to da je ovo provincija i grad je malen, ovdje štošta još uvijek nije razvijeno, tako da su i mogućnosti velike za one koji se presele. Boris Akimov osnovao je društvo takvih novih zanatlija u cijeloj Jaroslavskoj 0blasti. Ima tu i slastičara, i lončara, i krojača i stolara sa svojim radionicama...
Susreti
Doseljenici postaju najaktivniji dio lokalnog društva. Oni ne samo da žive i zarađuju za život, nego doslovce preporođuju prostor Pereslavlja. Prošle je godine Ana Panjihina organizirala projekt rekonstrukcije povijesnog ambijenta ("Tom Sawyer fest"). U okviru festivala sudionici su uredili nekoliko oronulih starinskih drvenih kuća u glavnoj ulici: išmirglali su ih i obojali. Ove godine planiraju ponoviti pothvat.
Stolareva porodica i njihovi prijatelji ne planiraju da se vrate u veliki grad. Ponekad Panjihini otputuju u Moskvu da se malo „prošetaju“, ali već sutradan ih nešto vuče da se vrate kući. „Kod nas nema neonskih reklama i velikih tržnih centara, ali zato se bosi šetamo po travi, pijemo čistu vodu, jedemo povrće iz naše bašte i meso koje nije kupljeno u prodavnici. Ovde nam je bolje“, uverena je Ana.
"To je ljubav"
Marina i Aleksandar Dragun zajedno su već 19 godina. Ranije su živjeli u Mariupolju na jugu Ukrajine, gdje su imali prodavaonicu kućnih aparata, ali su 2014. godine bili prisiljeni sve ostaviti i preseliti se u Sankt-Peterburg kod rođaka. U "kulturnoj prijestolnici" Rusije izdržali su tri godine: "Nema ni sunca, ni topline, i psihički je teško u jednosobnom stanu", priča Marina. Sjetili smo se da nam je od djeda u nasljedstvo ostala drvena kuća u Kurskoj oblasti, 1500 kilometara od Sankt-Peterburga. Prodali smo sve u Mariupolju i preselili se na rusko selo.
Seoska je kuća bila stara, bez vodovoda i kanalizacije, ali je imala proveden plin. Prvih su pola godine Marina i Aleksandar u kantama nosili vodu iz bunara i kupali se u lavoru. Postepeno su uređivali svoj novi životni prostor, obnovili su sve što je bilo staro, napravili kupaonicu s kadom, uveli vodu i kanalizaciju. Istovremeno su napravili veliki vrt od 50 ari i na lokalnoj tržnici kupili nekoliko koka nesilica i pijetla. "Susjedova je kokoška dolazila kod našeg pijetla. Prozvali smo je ’ljubavnica’. Vraćala se kući samo prenoćiti. Poslije pola godine odlučila je ostati a njim, i susjedi su nam je poklonili, jer to je ljubav", priča Marina. Bračni par Dragun nije imao iskustva s uzgojem živadi, ali su im susjedi pomagali i poučavali ih. Zatim su se novopečeni farmeri ohrabrili i nabavili patke, a godinu i pol dana kasnije i ovce i kozu.
Ovako je izgledala bakina kuća prije 4 godine
Sve što im se događalo aktivno su opisivali u blogovima i na društvenim mrežama. Ispostavilo se da je taj žanr vrlo tražen. Mnogima je bilo zanimljivo pratiti kako dojučerašnji stanovnici grada "otkrivaju pojmove" seoskog života. Njihov se blog brzo razvijao tako da su počeli zarađivati i od reklame.
Horošejevo je veliko selo, u njemu gotovo da nema zapuštenih kuća. Do autobune stanice u oblasnom centru ima 12 kilometara, a zatim još 70 kilometara do Kurska, najbližeg velikog grada. Svakih desetak dana oni posjete grad da malo promijene ambijent, odu u kino i opuste se. Marina sve vrijeme vodi računa o svom izgledu – čak i u vrt ide u haljini, lakiranih noktiju i s modernom frizurom od afričkih pletenica.
derevnua_horosheevo
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu