O Nanajcima postoji mnogo zanimljivosti. Na primjer, nekada su ih zvali ribokošci, jer su nosili odjeću od riblje kože. Danas takva nošnja Nanajaca košta oko 2500-4000 dolara. Ili: za pokojnika su Nanajci pravili prsluk sa simboličnim prikazom crijevnog trakta i njemu u čast malu drvenu lutku koju su hranili još godinu dana nakon smrti pokojnika. Naposljetku, jedna se zanimljivost tiče nanajskih prezimena. Danas ih, naime, ima samo 30.
Nanajci su, kao i mnogi drugi predstavnici malih naroda Rusije, danas gotovo u potpunosti asimilirani s Rusima. Rijetko tko zna, a još rjeđe koristi nanajski jezik u svakodnevnom životu. Ipak, oni su i dalje starosjedilački stanovnici Dalekog istoka i ova je zemlja bila njihova prije dolaska Kineza, a zatim Rusa.
Do danas je za istraživače tajna kako su nastali Nanajci. Jedni smatraju da su preci Nanajaca najprije nastanjivali teritorij Mandžurije (danas je to sjeveroistok suvremene Kine), a zatim prešli u oblast donjeg toka Amura i doline rijeke Usuri. Drugi, kao što je etnograf Lav Šternberg, smatraju da je nanajski narod nastao kao mješavina različitih plemena. Ovu je verziju potvrdila genetska analiza Nanajaca. Ispostavilo se da se različiti nanajski rodovi izuzetno međusobno razlikuju po etničkom sastavu: neki genetski potječu iz Kine, a drugi od Turaka, Mongola ili Tunguza.
I premda prvo spominjanje nanajskog naselja u Rusiji potiče iz 17. stoljeća, oni na ovoj zemlji žive od davnina. Doslovno se "nanaj" prevodi kao "čovjek zemlje". U vrijeme ruske kolonizacije nazivali su ih "inorodci" (u značenju: predstavnici neruske narodnosti), a danas padaju u "male narode", što se odnosi na brojnost etničke grupe, a ne na njezin značaj.
Prema popisu stanovništva iz 2010. godine, u Rusiji živi 11 671 Nanajaca. Još 4600 Nanajaca našlo se na teritoriju Kine poslije Pekinškog sporazuma iz 1860. godine, koji je povukao državnu granicu duž rijeka Amur i Usuri i tako područje na kojem je ovaj narod živio podijelio između Rusije i Kine.
Kada su Rusi stigli na Daleki istok, starosjediocima su ponudili sljedeći izbor: da prihvate rusku vlast ili napuste te krajeve. Nanajci su izabrali ostati na svojoj zemlji. Danas preko 92% ruskih Nanajaca živi u Habarovskom kraju: u samom Habarovsku i selima na obje obale rijeka Amur i Usuri, koje su od Habarovska udaljene oko četiri sata vožnje.
Ponovo je Nanajcima postavljen ultimatum, kada su ih u drugoj polovici 19. stoljeća prevodili iz poganstva u pravoslavlje. Nanajska religija bila je animistička, s duhovima prirode komunicirali su preko šamana i uz pomoć pasa. Vjerovali su da su psi provodnici i pomoćnici pomoću kojih šaman pronalazi "ukradene" ljudske duše.
O dušama mrtvih brinuli su na specifičan način. Mrtvacu su nadijevali prsluk s ornamentima u obliku stiliziranog crijevnog trakta, kako bi duša mogla disati i hraniti se. Kod nogu, pored peta, u grob su stavljali kamen, kako se pokojnik ne bi podizao do svijeta živih. S istim ciljem pokojnika su iznosili iz kuće kroz probijeni otvor ili prozor, ali ni u kojem slučaju kroz vrata, kako ne bi pronašao put kući. Vjerovali su da duša umrlog tijekom godinu dana "živi" u maloj lutki od drveta, koja se naziva "pane". Svakog dana lutku su hranili, a godinu dana kasnije šaman je slao dušu u zagrobni svijet. Do kraja 19. stoljeća Nanajci su svoje preminule sahranjivali u nadzemnim "kućama", a kasnije su ih počeli polagati u zemlju.
Tradicionalnu nošnju Nanajaca čine ogrtač orijentalnog tipa na zakopčavanje i hlače, izvezeni ornamentima koji uvijek nešto znače: zaštitu od zlih duhova, dobro zdravlje, bogat ulov i slično. "Vidite ovaj prsluk? Sama sam ga sašila. On je namijenjen da rastjeruje zle duhove. Što je na njemu više metalnih ukrasa i što oni više zveckaju, to bolje. Premda su se ranije ti prsluci nosili ispod odjeće, sada je običaj da se nose preko", kaže Jelena iz sela Sikači-Aljan.
Mnogi suvremeni Nanajci imaju dvije vere. Odlaze u pravoslavnu crkvu, ali istovremeno hrane duhove rjieke "za sreću" i za svaki slučaj ostavljaju novčiće kod "sevena", ritualne skulpture.
Kada je došlo vrijeme da dobiju sovjetske osobne iskaznice, Nanajci su morali prvi put u svojoj povijesti dobiti prezimena. Sve do 1974. godine oni ih, naime, uopće nisu imali. Dokument koji je obvezivao cjelokupno stanovništvo zemlje (osim vojnika) da imaju osobne karte pojavio se pola stoljeća nakon formiranja SSSR-a. Tada su Nanajci za sebe smislili nanajska prezimena, vodeći se razumljivom logikom. Kao prezimena su uzeli nazive rodova kojima pripadaju. Tako smo dobili samo 30 nanajskih rodova-prezimena: Posar, Aimka, Digor, Nuer, Jukomzan itd.
Najveći rod su Beljdi. A najpoznatiji je pripadnik ovog roda pjevač Kola Beljdi (1929.-1993.). Za pjesmu "Odvest ću te u tundru" pjevač je osvojio nagradu u glavnom programu Međunarodnog glazbenog festivala u Sopotu (Poljska), nakon čega je tijekom mnogih godina bio na turnejama, obišavši 46 zemalja svijeta. Tekst pjesme posvećen je životu u tundri i uzgoju sobova, premda Nanajci nikad nisu živjeli u tundri i nisu uzgajali sobove.
Nanajci su rođeni ribolovci. U Amuru živi oko 140 vrsta ribe. Čak pet mjeseci nanajskog kalendara nose imena po ribama.
Kuće i svakodnevica suvremenih Nanajaca malo se razlikuju od tipično ruskih. Internet, bijela tehnika, automobili, suvremeni motori za čamce, prijenosni agregati koji im omogućavaju da imaju struju gdje god im je potrebno. Sve to koriste Nanajci čak i u najudaljenijim selima. Premda većina njih, a posebno mladi i radno sposobni, ne živi više u selima, nego u gradovima gdje čine manjinu.
"Lijepo je biti Nanajac u nanajskom selu i ići u nanajsku školu, ali malo kome to polazi za rukom. A kada si u cijeloj školi ti jedini Nanajac, svatko smatra da mu je dužnost to napomenuti. Postoji čak i uvreda: Što si ti, Nanajac?" - objašnjava Leonid Sungorkin, predsjednik Udruženja za zaštitu kulture, prava i sloboda starosjedilačkih malobrojnih naroda Priamurja.
Suvremeni svijet utječe čak i na ribolov, tradicionalni način opstanka tog naroda i izvor njihove osnovne hrane. U Rusiji zakon propisuje koji starosjedilački narodi imaju pravo loviti ribu i u kojim količinama. Za Nanajce je to 50 kilograma ribe po osobi godišnje, a u slučaju obitelji s mnogo djece 100 kilograma godišnje. To je najveća povoljnost koja je njima pružena, ali ona, prema riječima Nanajaca, gotovo ne funkcionira. Nanajci u gradu ne mogu to izvesti: oni nemaju ni čamac, ni mreže, suviše su stari ili su zaposleni i nemaju vremena za ribarenje. Pritom ne postoji financijska kompenzacija za ribu koju nisu ulovili.
"Nanajci, osim toga, imaju pravo na dio šume odakle mogu uzeti drva za izgradnju kuće. Ali to je također komplicirano, jer im se šuma daje negdje prilično daleko, uz pretpostavku da će ljudi sami raskrčiti tajgu, posjeći drva, očistiti, pripremiti, prevesti sve te kubne metre i tek onda graditi kuću. To nije realno", smatra Sungorkin.
Ali neki Nanajci ipak su pronašli način da izvuku korist iz svog porijekla. Poslije 2010. godine počeli su razvijati etnoturizam, pretvarajući nanajsku kulturu u atrakciju za turiste.
"Posjeti nanajskim naseljima sve su traženiji. Radimo u tom pravcu od 2016. godine i sve je više zainteresiranih za takve ture. Pritom ljudi dolaze sa svih strana: i iz našeg kraja, i iz susjednih oblasti, pa čak i iz Moskve [od Moskve do Habarovska ima 8240 kilometara] i drugih zapadnih oblasti Rusije", kaže Olga Pomitun, predstavnica habarovske turističke agencije "Vojaž".
U nanajskom selu turisti imaju prilike gađati iz luka, naučiti pripremati jela nacionalne kuhinje, probati ih, plesati nanajske plesove i nabaviti proizvode nanajskih zanatlija.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
