Zašto su suvremenoj Rusiji potrebni kozaci?

"Uzimamo sablju u desnu ruku i čvrsto je držimo. Sad ću vam pokazati jednu vještinu" kaže snažni sjedokosi muškarac u lanenoj košulji s folklornim motivima, stavljajući na stol bocu s vodom. Zamahuje sabljom lakim pokretom ruke i odsijeca plastično grlo boce, dok boca pritom ostaje stajati. Ovaj prizor izaziva oduševljenje promatrača.

Kozak u duši

Anatolij Kramarenko potječe iz kozačke obitelji. U suvremenoj Rusiji kozaci više ne postoje kao poseban stalež kao u vremena prije revolucije, ali njihovi potomci kozaštvo i dalje osjećaju kao svoj identitet. "Ja sam kozak do srži, horunžij, časnik, vojnik", kaže on. "Moji djedovi i pradjedovi također su bili kozaci."

Horunžij je mlađi časnički čin kod kozaka koji dodjeljuje ataman (odnosno predvodnik) kozačkog društva. Njihovo društvo čine ljudi s vojnom prošlošću, od kojih se mnogi danas bave očuvanjem tradicionalnih zanata kubanjskih kozaka.

Svi ljudi koji su porijeklom kozaci danas, naravno, imaju različite profesije, kojima zarađuju za život. Anatolij je, na primjer, postao kovač. Preko 40 godina on komade metala pretvara u prelijepe ruže, pouzdane potkove i kozačke sablje. U etnografskom kompleksu "Ataman" (200 kilometara od Krasnodara) on mlade ljude obučava svom zanatu, a danas svoju vještinu pokazuje na festivalu kozačke kulture u Ust-Labinsku (oko 50 kilometara od Krasnodara), bivšoj prijestolnici kozaka. Anatolij posjetiteljima festivala pruža priliku ne samo da se osjete kao kozaci, nego i da probaju njegovu kavu "na kovački način", skuhanu na pravoj kovačkoj peći i posluženu u šalicama na nakovnju. 

Kako postati kozak?

Do revolucije 1917. godine kozaci su bili masovni vojni stalež u Rusiji. Bilo ih je preko 3 milijuna (2,5% ukupnog stanovništva). Potjecali su od različitih "bjegunaca" od vlasti koji su u potrazi za slobodom naseljavali granične krajeve carstva. Ruska je država naučila tu snagu iskoristiti u svom interesu te im je pružala značajne slobode u zamjenu za obavezu da čuvaju ruske granice od vanjskih neprijatelja. Nazivani su po teritoriju koji su naseljavali: kubanjski (duž rijeke Kubanj u Krasnodarskom kraju), donski (duž rijeke Don, Rostovska oblast), terski (duž rijeke Terek na Kavkazu), zaporoški (preko rijeke Dnjepar, suvremena Ukrajina), jenisejski (po rijeci Jenisej u Sibiru). I premda su kozake činili različiti narodi različitih vjeroispovijesti (osim pravoslavne većine, među njima je bilo i muslimana i budista), imali su svoje običaje, svoju kulturu, svoje specifične riječi, i zato ih sociolozi smatraju etnostaležom ili podetnosom.

Dolazak boljševika na vlast dočekali su različito. Mnogi od njih viši po činu prešli su na stranu bjelogardijaca, ali je bilo i dosta onih koji su prihvatili ideje boljševika o socijalnoj pravdi i pridružili se njima.

Ipak, prvih godina nove države kozaci, prije svega imućni, trpjeli su represije. Oduzimana im je imovina, obitelji su se morale prisilno seliti u druge krajeve zemlje.

Zbog toga sve do raspada SSSR-a nije bilo preporučljivo spominjati svoje kozačko porijeklo. A danas se oko 70 tisuća ljudi u Rusiji, prema podacima popisa iz 2010. godine, izjašnjavaju kao kozaci. Najveći broj njih živi u Krasnodarskom kraju, Volgogradskoj i Rostovskoj oblasti, pri čemu mnogi imaju kozačko porijeklo.

Veći dio suvremenih kozačkih pokreta pruža podršku pravnom poretku. Kozačke organizacije sklapaju ugovore o osiguravanju poduzeća, pozivaju ih na javne događaje, pomažu policiji u patroliranju ulicama i na aerodromima. Druga društva fokusirana su na očuvanje kozačke kulture.

Želja od tisuću čvorova

Kozaci su od malih nogu učili jahanje ("bez konja kozak je siroče", govorilo se u narodu), akrobacije na konju, rukovanje hladnim oružjem, a posebno vještinu baratanja sabljom.

Bili su vješti u pjevanju i plesu.

Danas u Kubanju i djeca i odrasli imaju priliku kulturu predaka doživjeti i kroz tradicionalne zanate.

"Kada smo počeli učiti narodne zanate, doslovno smo ispitivali starice kako je sve to nekad izgledalo", kaže Tatjana Asanova, predavačica u školi tradicionalnih zanata u Kubanju. "Ranije je to čak bilo sramota. Pojavile su se tvorničke stvari, a rukotvorine su se činile nezanimljivima, običnima i zato im se nije pridavao značaj." 

Tatjana je akademska umjetnica i ranije je predavala u umjetničkoj školi, ali tada je vidjela reportažu iz susjedne Adigeje o rukotvorinama od kukuruza i zainteresirala se za ovu narodnu vještinu kojom se bavi od 2007. godine. "To me je zaokupilo", priznaje ona. "Tu postoji posebna mudrost, znanje koja obogaćuje dušu."

Tatjana tinejdžere uči umjetnosti pletenje od listova kukuruza. Posebno su tražene košare za kupovinu. Mogu ponijeti više kilograma tereta, služe više desetaka godina i potpuno su ekološke.

A od osušenih kukuruznih klipova prave se obredne lutke. "Moja je mama također odrasla u kozačkom naselju, također je kozakinja iz Kubanja, i pitala sam je čime su se oni igrali. I ona mi je rekla da nisu imali prave lutke, nego bi, na primjer, glavicu kupusa zamotali u maramu", prisjeća se Tatjana. "Kada im je stric poslije rata donio lutku s velikim očima, djeca su se uplašila. A suvremena me djeca često pitaju možemo li tim lutkama dodati oči." Lutke od kukuruza ljudi su poklanjali za svadbu, kako bi mladenci imali što više djece.

U školi se također može naučiti tradicionalni vez i izrada narodnih nošnji. Kod kozaka, kako muškaraca, tako i žena, u nošnjama i vezu prevladavaju dvije boje: crvena (sunce) i crna (zemlja). Vrlo važan detalj je pojas, posebno čvorovi na njegovom kraju. "Kada vezujemo čvor, u njega ulažemo svoje misli i želje, zato tuđe čvorove ne treba odvezivati", kaže Tatjana. "Kod nas postoji priča o jednoj ženi koja je mužu za rat napravila pojas s tisućama čvorova, 'vezujući' mu želju da se vrati. I on je poslije pričao da se događalo da se okrene da namjesti pojas, a pored njega proleti metak. A krajem rata je zarobljen s drugovima i poveli su ih na strijeljanje, a Nijemac je, ugledavši njegov pojas, samo njega poštedio."