Marina Fokina iz Sajanogorska (Republika Hakasija) je hrabra žena. Za nju je najljepši praznik boravak u šumi s nekolicinom prijatelja. A doslovno 200 kilometara od njezine kuće nalazi se rezervat Jergaki, jedan od najpopularnijih u regiji. Marina već 25 godina posjećuje ovaj park prirode, još od viših razreda škole. Tog dana, 12. lipnja 2015. godine, krenula je u šumu sa svojim petogodišnjim sinom, sestrom, nećakom i 72-godišnjom prijateljicom. Noću, dok su svi spavali, u šator im je upao mladi medvjed, osjetivši miris hrane. Marina mu se prva našla na putu.
"Najprije sam pomislila: to se sigurno ruši neko drvo", kaže Marina. "Onda mi je kroz glavu prošlo: vuk. No ispostavilo se da je u pitanju medvjed. I počeo me gristi. "Bilo je vrlo bolno, ali Marina se najviše uplašila za djecu. Vidjela je kako medvjed šapom kreće na njezinog sina. "Tad mi se učinilo da mu je medvjed odgrizao nogu i obuzeo me je strašan bijes! Odlučila sam ubiti prokletnika", kaže ona. Sjetila se da je vani ostavila sjekiru za cijepanje drva. Nekako se izvukla iz šatora i slomljenom rukom uhvatila oružje. U stanju šoka snaga joj je dolazila niotkuda. Ali zvijer ju je primijetila i zgrabila za nogu. U tom su trenutku njezina sestra, djeca i prijateljica istrčali su iz šatora i medvjeda više nitko nije zanimao, jer su za njega u ovoj prilici ljudi bili samo smetnja da dođe do zalihe hrane. Turisti su se uspjeli živi izvući iz šume i pozvati spasioce. A Marina smatra da bi, da je tada krenula na njega sjekirom, to medvjeda samo razbjesnilo te bi vjerojatno izgubili glave.
Osobna arhiva
Lice su joj sastavljali od dijelova
"Ranije smo medvjeda viđali samo izdaleka. Znala sam da ih tamo ima, ali mi se činilo da to nikada neće imati veze sa mnom", objašnjava Marina. "Tek kasnije mi je lovočuvar objasnio da upravo u tom razdoblju počinje sezona parenja i da mužjaci jednostavno polude. A mi smo im se sa svojom hranom našli pod nosom i medo se poželio osladiti našim poslasticama." A medvjedi imaju vrlo osjetljiv njuh.
Neka od osnovnih pravila za turiste glase: hrana se ne drži u šatoru i obavezno se preko noći vatra ostavlja da gori. Ali te noći je padala kiša i oni su odlučili hranu unijeti u šator kako se ne bi smočila. Upravo to je bila kobna pogreška, priznaje Marina.
Medvjed je njezinom sinu nanio pliće rane na boku i nozi, a starijoj prijateljici je gotovo skinuo skalp i ona se još nije oporavila od šoka. Marina je imala još manje sreće. Liječnici u Abakanu, prijestolnici republike, doslovno su joj morali sastaviti lice od dijelova. Vilica joj je visjela. Medveđi zubi su prošli doslovno na milimetar od njezinog mozga i očnih živaca.
"Kad sam stigla u bolnicu, liječnici nisu vjerovali da ću preživjeti. A već sljedećeg dana sam počela sama ustajati i čak sam radila vježbe. Uopće nisam ni pretpostavljala da je situacija tako ozbiljna. Tek kasnije sam shvatila da ništa neće biti kao prije." Marina danas ima 38 godina. Imala je već nekoliko plastičnih operacija. Posebno su joj oštećeni živčani završeci na lijevom dijelu lica, oko joj trepće dvostruko rjeđe nego ranije. A nedavno je ponovno otišla na onu istu poljanu u šumi i tamo vezala traku. "Nek svi znaju da ruski duh ne može slomiti nikakav medvjed", smije se ona.
Osobna arhiva
"Gledala sam kako me žvače i molila se"
Ali dok se u šumi medvjed još i može očekivati, u gradu je njegovo pojavljivanje potpuno nepredvidljivo. Natalija Pasternak iz Tinde (Daleki istok) ranije je medvjede viđala samo u zoološkom vrtu i cirkusu. Ova 54-godišnja žena je 11. svibnja 2015. godine s prijateljicom, 82-godišnjom Valentinom Gorodecki, i psom krenula na periferiju grada sakupljati brezov sok. Prijateljice su se razdvojile, jer su na toj poljani poznavale svaki grm, s obzirom da su tamo odlazile već 15 godina. Prisutnost zvijeri najprije je osjetio pas. Bila je to medvjedica stara oko četiri godine, koja je, vjerojatno, poslije zimskog sna tražila hranu.
"Pas je oštro zalajao i shvatila sam da se bliži opasnost", kaže Natalija. Zatim je vidjela kako između drveća iskače medvjedica i kreće prema njoj. Htjela je pobjeći, ali se sjetila prijateljice, zaustavila se i doviknula joj da bježi. "Mislim da je to bila pogreška, jer je moj krik uplašio medvjedicu i ona je skočila na mene. Osjetila sam da je to kraj."
Začuvši očajnički krik svoje prijateljice, dotrčala je Valentina. Najprije je pomislila da su ih napali psi lutalice, ali kada je vidjela kako se nad krvavom Natalijom nadnosi medvjed, požurila je pozvati pomoć. Međutim, medvjedica ju je spazila i zakačila šapom po leđima. Trag od njezinih kandži ostao joj je do danas. Na sreću, Valentina je ipak uspjela pobjeći i pozvati pomoć.
Osobna arhiva
Medvjedica se za to vrijeme vratila svom plijenu: ona je Nataliju već bila gotovo zakopala, ali je, kada ju je Valentina uplašila, odlučila ulov prenijeti na skrovitije mjesto. Natalija se očajnički branila: hvatala se za grmlje, za drveće, povremeno gubeći svijest od bola. "Znala sam da ću umrijeti, ali nisam se htjela tek tako predati", sjeća se ona. "Ona me zakopava, a ja vidim i čujem kako me žvače. Dok me je kidala, molila sam se."
Lovci su stigli 40 minuta kasnije. Medvjedica ih je pokušala napasti, ali su je uspjeli pogoditi. Nataliju su pronašli zahvaljujući psu koji je počeo lajati čim je ugledao ljude. Vjerojatno je preživjela samo zato što joj medvjedica nije zakopala glavu, pa je mogla disati.
"Medvjedi obilaze vrtove"
Medvjed joj je u potpunosti skinuo skalp, a noge joj izgrizao skoro do kostiju. "Lubanja mi je bila ogoljena, sva u krvi i prašini", sjeća se Natalija. "Liječnici su mi kasnije rekli da nisu znali kako da počnu, od čega da krenu. Sjećam se kako su mi sjekli odjeću, a medicinska sestra je rekla: na njoj nema mjesta koje nije povrijeđeno." Nakon operacije je zrakoplovom prebačena u Blagoveščensk, gdje su joj skidali trake kože i krpali je tamo gdje je nije bilo dovoljno. Tu je Natalija provela dva mjeseca i do danas se oporavlja, ne samo fizički, nego i duševno.
Osobna arhiva
Poslije tog događaja je saznala da su posljednjih godina u gradu i drugi viđali medvjede. "Kažu da obilaze vrtove, dvorišta, ali nitko ništa ne poduzima", ogorčena je Natalija. U Tindi je divna priroda: brežuljci, šume. U sovjetska vremena Natalijini roditelji su ovamo došli unutar izgradnje Bajkalsko-amurske željezničke magistrale. Kasnije su se vratili u Dnjepropetrovsk, a ona je odlučila tu ostati. Nedavno je konačno dobila i stan na koji je čekala 20 godina. "Ranije su bila druga vremena. Šetali smo u dubini šume, sakupljali gljive i bobice, nikada se nismo plašili", kaže ona. Na periferiju grada Natalija više ne odlazi.