Na aerodromu Orlovka u Tverskoj oblasti se jednog dana, ničim izazvan, pojavio medvjedić. Nitko nije sa sigurnošću mogao reći je li zalutao u šumi, ili je izgubio mamu. Bio je uplašen i vrlo gladan, pa je došao kod ljudi.
Avijatičari ga nisu dirali, zagrijali su ga, nahranili i bacili se na razmišljanje što da s njim čine. Siroče je dobilo ime Mansur - kažu da je na Altaju to isto što i Miša, odnosno medo (vlasnik aerodroma je rodom s Altaja). Na aerodromu je stekao nove prijatelje. Najprisniji kontakt je ostvario s pilotom Andrejem Ivanovom.
"Mi svakako nismo imali namjeru nabavljati medvjeda. Netko ga je praktički podmetnuo na aerodrom", prisjeća se Andrej. "Bio je mali, veličine šteneta, čak su ga hranili iz bočice s dudom. Bio je gotovo kao igračka. U prvoj godini života medvjedići su i inače jako simpatični." Nitko nije točno znao što bi bilo najpametnije uraditi, no u jedno su bili uvjereni, medvjedićev odlazak u šumu dok je još tako mali značio bi njegovu sigurnu smrt.
"On čak nije imao predodžbu da zimi treba spavati. Prve zime smo ga odvodili na spavanje, on nije razumio što se događa s njegovim organizmom", kaže Andrej. Dogđalo se da zaspi kod mene na koljenima.
Zato su se zaposleni na aerodromu odlučili obratiti stručnim osobama. U Ministarstvu za prirodne resurse i ekologiju Tverske oblasti dobili su kontakt stručnjaka koji je trebao prebaciti Mansura u rezervat na Seligeru. No on je umjesto u rezervat medvjedića odveo u centar u kojem se psi obučavaju za lov na medvjede. Kada je Andrej s prijateljem pronašao Mansura, on je doslovno skakao od radosti. "Dobro je da smo stigli na vrijeme", prokomentirao je Andrej. "On nije mogao ni pretpostaviti što ga tamo čeka. Vlasnik centra nam je medvjeda dao bez pogovora."
Mansura je trebalo vratiti na aerodrom. Piloti su razgovarali i s obitelji Pažetnov koja se bavila rehabilitacijom mladunaca medvjeda koji su ostali bez roditelja. No oni su im rekli da je Mansur predugo među ljudima i da se ne smije pustiti u divljinu.
"Kada je medvjed jednom čovjeka fiksirao kao prijatelja, on ga se više ne boji", objašnjava Andrej. Može se pustiti u prirodu krajem prve godine života, sigurno bi preživio, ali ako je s čovjekom proveo duži period, onda je gotovo. On će ići kod ljudi. I zamislite kako medvjed iz šume odlazi u najbliže naselje, a tamo će, naravno, biti ubijen.
Tako je Mansurova sudbina bila riješena. On je ostao živjeti na aerodromu. Ali na Orlovci nije imao dovoljno mjesta, trebalo mu je proširenje. Odgovarajuće mjesto je nađeno u Kaluškoj oblasti na ogromnom aerodromu Oreškovu. Ovdje postoji šuma, ali i avioni na koje se Mansur već navikao.
Za veliki kavez sredstva su prikupljana diljem svijeta. Za sve su ovo vrijeme suosjećajni Rusi izdvojili preko četiri milijuna rubalja. Tako da medvjed danas ima ogromni kavez u pravoj šumi, gdje može i tražiti mrave i penjati se po drveću, a ima i bazen u kojem može se kupati. A još prošlog ljeta polijevali smo ga vodom iz crijeva.
Mansur se vrlo brzo navikao na novo prebivalište. Na aerodromu uvijek ima ljudi, tu je i osiguranje, i piloti, ali medvjedu se najviše sviđaju žene koje ga hrane. A i tata Andrej ga često posjećuje.
On je već odrastao zdrav medvjed, uskoro će imati četiri godine. Težak je 250 kilograma i visok 2,5 metra. I zamislite, želi se igrati, kaže Andrej. Ali prije nego što odem kod njega, uvijek se trudim procijeniti u kakvom je raspoloženju. Ako je pribran, možemo komunicirati, inače nikakvo nametanje nema smisla. Događa se da pretjera u igri, i ja tada prekidam kontakt.
Piloti redovito konzultiraju Pažetnove i stručnjake Moskovskog zoološkog vrta. Oni su ih odmah upozorili da im ne padne na pamet primjenjivati silu. Kako su naveli, dok je mali, čovjek je od njega jači, ali zato pamti i kasnije će vam sve vratiti.
"Koliko mi je poznato, medvjedi su napadali ljude koji su im prethodno nešto nažao učinili", kaže Andrej. "Sačma je pronalažena u šapama ili u glavi, znači da su u njih pucali, pritom mnogima u leđa".
Piloti helikoptera u Magadanskoj oblasti pričali su kako su prije nekoliko godina letjeli i primijetili na čamcu dva čovjeka koje su medvjedi izranjavali, sjeća se Andrej. Jednog nisu uspjeli ni prebaciti do bolnice, umro je u putu. A drugi je rekao kako su lovokradice u čamcu vidjele medvjeda koji je lovio ribu i da ih je nešto povuklo da pucaju u njega. Međutim, nisu ga ubili. Medvjed je pobjegao, a oni su nastavili rijekom koja je pravila petlju. Nisu ni slutili da će ih medvjed sačekati. No on je zapamtio.
Stoga zaposleni na aerodromu nastoje s Mansurom komunicirati na ravnoj nozi, medvjeda nitko neće pokušavati dresirtia. On nije kućni ljubimac. Medvjed ima svoje mišljenje i želje, s njim se možete dogovariti ili ga zaintrigirati nečim, baš kao i s ljudima, objašnjava Andrej.
Život medvjeda na aerodromu ipak se razlikuje od života u šumi. Mansura jako zanima tehnika. Još se s godinu dana uvlačio u zrakoplov. Piloti su ga tada odlučili provozati u kabini, ali je on premro od straha. Medvjed je generalno prilično plašljiva životinja, premda i vrlo radoznala.
"Kada smo počeli rulati, on se prepao, popeo se kod mene na koljena, isturio njušku kroz prozorčić, zagrlio me oko vrata šapama, i odjednom sam osjetio kako mi hlače postaju sve toplije i toplije. Medvjed je dobio, narodski rečeno, proljev od straha", smije se Andrej. "No nakon pet minuta je trčao kao da se ništa nije dogodilo. Odlučili smo da ga više nećemo plašiti."
"Međutim, vožnja motornim vozilom mu se daleko više svidjela, jedva smo ga izvukli iz kabine. Kasnije bi, kada bi vidio kamion, jurio ka njemu i vukao ručku vrata."
Prošle zime Mansur nije padao u zimski san. "Stručnjaci nam nisu znali objasniti tu pojavu, ali su rekli da to nije ništa zabrinjavajuće", kaže Adnrej.
Doskora su kod Mansura mogli doći svi koji su to željeli. Međutim, znatiželjnika je bilo toliko da su zaposleni na aerodromu morali ograničiti pristup, kako ne bi nervirali medvjeda. Osim toga, davali su mu svašta jesti. "Ljudi su dolazili po cijeli dan, kao u Mauzolej, a mi, ipak, nismo zoološki vrt", kaže Andrej. "Odlučili smo svim zainteresiranim omogućiti dolazak i dobrovoljni rad subotom, tako da bi mogli i nešto korisno uraditi i ostvariti kontakt s medvjedom."
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
