Bilo je toplo, sunčano ljeto 2015. godine. Rijetkost za Sankt-Peterburg. Saša Kudelina je punila 20 godina, polagala je ispite i radila u hotelu kao administratorica noćne smjene. Sve je trebalo biti kao kod svih ostalih: sveučilišna diploma, tulumarenje, momci, postupno odrastanje... Ali dogodilo se nešto nepredviđeno.
"Nisam znala što je to. Osjećala sam oštre bolove u trbuhu i križima. Kad je postajalo lakše, trčala sam u toalet. I tako po 20 puta na dan. Svaki put uz rektalno krvarenje."
Dijagnoza je bila ulcerozni kolitis. Četiri godine kasnije su joj kirurškim putem uklonili dio debelog crijeva. To su najteže četiri godine u njezinom životu. Kad liječenje ne pomaže, kirurška intervencija je krajnja mjera.
A zatim je Saša počela voditi blog Sasha_govorit, u kojem priča o životu prije i poslije operacije. Ona objavljuje fotografije na kojima se vidi ugrađena kolostoma i dodaje da dijagnoza nije smrtna presuda.
Ali kada su neki ruski mediji prenijeli njezinu priču, naišla je i na drugu, za nju neočekivanu reakciju. "Na svom Instagramu ne vidim negativne komentare, ali na novinskim je portalima odnos prema meni izraženo 'hejterski'. Ljudi pišu, 'zašto sam ja dužan to gledati', 'zašto plašite djecu'. Najčešći komentar je da je ljudima koji se nalaze pored mene neugodno."
"Skoro i da nisam bila svjesna što se sa mnom događa. Znala sam samo da je to neka neugodna bolest. Kada sam saznala dijagnozu, pomislila sam, 'dobro, neka, živjet ću'. Nisam ni znala da će doći do amputacije dijela debelog crijeva i da ću ja, mlada djevojka, živjeti s kolostomom", kaže Saša za Russia Beyond.
"Sjećam se kao da je bilo jučer: 9. srpnja, ponedjeljak. Izlazim iz bolnice. Sve je dobro, nema tako puno krvi. Planiram s prijateljima 15. srpnja gledati finale svjetskog prvenstva u nogometu. Dan je sunčan, ja sam u tankoj svijetloj haljini i sandalama. Kada sam osjetila bol u trbuhu, bila sam u metrou s prijateljem. Na pokretnim stepenicama sam već u polusvjesnom stanju. Izlazim na ulicu u središtu grada i ulijećem u prvi restoran brze hrane, trčim stepenicama u toalet, ali shvaćam da sam zakasnila. Kupam se u suzama, krv mi se slijeva niz noge i nikako je ne mogu zaustaviti. Ispred toaleta je veliki red i samo su dvije kabine. Prošla sam preko reda i zatvorila vrata za sobom. Sjela sam sam pod i počela urlati na sav glas jer nisam znala što da radim. To je sve vidjela čistačica i dala mi paket salveta. Skinula sam sa sebe haljinu i počela je prati.
I takvih je slučajeva bilo više. Zato vas i ne treba čuditi što mi poslije svega toga i amputacije dijela debelog crijeva perspektiva da proživim život s kolostomom i nije izgledala tako strašno. To nije bila teška odluka. Bilo mi je već svejedno."
Saša se odmah pomirila. Prihvatili su to i njezini roditelji i prijatelji. Probleme su imali svi ostali. Daljnji rođaci i poznanici su joj govorili: "Kako ćeš bez organa? Unakazit ćeš se." "Pretpostavljali su da nikome neću biti potrebna i da neću moći rađati."
"Odnos prema ljudima s kolostomom je u Rusiji težak, jer oni to ne vide često, sve je sakriveno pod odjećom. Ovdje smatraju da je nepristojno pokazivati kolostomu. Ja, na primjer, još uvijek nisam moralno spremna pojaviti se u kupaćem kostimu na ruskoj plaži. Ljudi jednostavno ne znaju što je to i kako funkcionira. Oni misle da će vidjeti kako nešto izlazi iz mog tijela. Ili da smrdim. No ljudi s lošim vidom se ne stide nositi naočale. Zašto bih se ja stidjela nositi dvodijelni kupaći kostim?"
Četiri godine s ulceroznim kolitisom Saša je s vremena na vrijeme putovala, što nije nimalo lako. Većina liječnika u Rusiji to neće savjetovati. "Kad liječnik čuje da sam putovala na more u takvom stanju, kaže mi da s takvom dijagnozom ne idu čak niti za vikend u selo. Da, nažalost, ljudi reagiraju kao na crvenu krpu kad čuju da ja putujem, kad vide da imam osmijeh na licu i da sam još uvijek simpatična djevojka."
Saša ne voli postavljati sebi pitanje koje muči mnoge s teškim oboljenjima - "Zašto ja?" Izbjegava ga kao destruktivnu misao. Većina ljudi s ugrađenom kolostomom se teško navikava na novi život. "Počela sam voditi blog da bih pomogla onima koji će tek početi ili već žive ovako. To, naravno, nije nikakva propaganda kolektomije. Želim samo reći da mi nitko nije oduzeo pravo da se radujem i da to nije strašno."
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
