Kako se na ulicama Moskve organiziraju noćne auto trke

Getty Images
Prvo pravilo sudionika auto utrka na ulicama Moskve je da ne pričaju previše o svojim akcijama. Drugo pravilo je da ne miješaju "babe i žabe".

Zrak miriše na zapaljene gume. Dve tjunirane Toyote Mark II prilaze startnoj liniji. Okružuje ih gomila navijača.

Voditelj se kratko upoznaje s jednim i drugim vozačem i obojicu predstavlja publici. Zatim se svi osim jedne djevojke povlače iza specijalne linije. "Spreman?", pita ona jednog i drugog vozača. Oni potvrđuju spremnost "ablendovanjem", nakon čega djevojka odmah podiže ruke uvis i daje znak za start.

Pokret uličnih trkača u Moskvi broji na tisuće vozača. Svatko vozi ono što ima. Studenti voze ruski "Žiguli" (u Hrvatskoj poznat kao "Lada"), a oni bogatiji Porsche ili BMW i svi se jednom tjedno okupljaju kako bi jedni drugima "stali na crtu". Članovi ovog polulegalnog "bratstva" mogu se prepoznati po karakterističnoj naljepnici na zadnjem braniku.

Speedhunters

U noći uoči trke stotine automobila se okupljaju na brdu Vorobjove Gore i redaju se u nekoliko kolona duž ulice Kosigina. Zaustavljaju se i skupi automobili strane proizvodnje i jeftini domaći "vazovi", često tjunirani toliko da se ne mogu prepoznati.

Na samom početku te kolone postavljena su dva ogromna stupa, a između njih je razapeta zastava neslužbenog pokreta uličnih trkača iz Moskve pod nazivom "Speedhunters". Crni "smajli" na narančastoj pozadini djeluje pomalo izazivački i simbolizira hrabrost i buntovnički duh "paklenih vozača" koji vole adrenalin i prkose pravilima.

Pokraj zastave stoje dva ogromna zvučnika i čovjek s mikrofonom.

"Prikoči malo! Probaj u ulične auto-utrke! Stekni gomilu pozitivnih dojmova i osjeti more adrenalina!" – viče krupniji mladić, a plavuša pokraj njega gestama poziva automobile koji prolaze ulicom da se pridruže pokretu. Mnogi se stvarno zaustavljaju.

"Prolazili smo ovuda i čuli poziv, pa smo htjeli vidjeti o čemu se radi", kažu dva studenta na traljavo tjuniranoj Toyoti. Međutim, izgleda da se malo prave naivni. Auto im je drečavo obojen, ima divovski spojler i nastavke skoro do asfalta. Vjerojatno ne žele dati nikakve informacije neprovjerenoj osobi.

Glasnogovornik s mikrofonom je poznat pod nadimkom "Garpuha". Pravo ime mu je Andrej. On je glavni zabavljač pokreta "Speedhunters".

"S murjom nema problema. Što misliš, ako se utrke organiziraju već devet godina, od 2010. i ako se još uvijek održavaju, što to onda znači? Događa se da iskrsne problem, ali se on brzo riješava“, kaže Andrej.

I pokraj Garpuhinog optimizma organizatori trka se trude ne izazivati pozornost javnosti. "Mi nismo u dobrim odnosima s medijima", odbrusi glavni organizator umjesto odgovora na naše pitanje i odmah podiže zatamnjeno staklo na svom autu ne želeći nastaviti razgovor.

Organizatorima je u interesu da se trkači što manje eksponiraju. Slava može donijeti bratstvu nove članove, ali i nove probleme s gradskim vlastima. Očigledno je da to nikome ne ide u prilog.

Sva četiri žmigavca

Pokret "Speedhunters" je posljednje utočište ljubitelja brze vožnje i motora u Moskvi. Razgovaramo s trojicom mladića. "Postojalo je društvo na teritoriju Sveruskog izložbenog centra, ali se ono odavno raspalo. Tamo sada više nema nikoga", pričaju nam. Njih trojica su na Vorobjove Gore došli u prerađenom automobilu marke KIA. Glazba iz njihovog auta odjekuje u cijelom ovom kraju, inače poznatom po tome što se u njemu nalazi MGU, glavno sveučilište u Rusiji.

"Vozite li danas?"

"Naša disciplina je malo drukčija", kaže jedan od njih i otvara suvozačeva vrata na autu. U njih je ugrađeno deset zvučnika različite veličine. I ostala vrata su iznutra natrpana zvučnicima.

Bliži se jedan sat iza ponoći. Organizatori pakiraju šator, a vozači nagađaju gdje se noćašnja utrka održava. Odabrano mjesto se drži u strogoj tajnosti. Svi strpljivo čekaju, druže se, slušaju glazbu i puše nargilu direktno iz prtljažnika.

Točno u jedan sat iza ponoći pokraj parkiranih automobila juri auto organizatora i svima daje znak da krenu za njim. Svi sjedaju za volan i ubacuju se u kolonu.

Formira se ogromna "rijeka" u nekoliko traka. Samo krajnja lijeva traka se ostavlja za obične automobile. Svima su upaljena sva četiri žmigavca, tako da se kolona lako može uočiti i iz zraka kada se na Lenjinskom prospektu kao zmija protegne na nekoliko kilometara. Organizatori je vode u pravcu Moskovske oblasti.

400 metara

U određenom trenutku se "žmigavci" skupljaju u gomilu i prave zastoj. Ljubitelji uličnih auto-utrka skreću s glavnog puta na kružni tok, a poslije zavoja stižu u raj za strastvene vozače.

Usko skretanje vodi na idealno ravan i širok asfaltni put. On je zatvoren za redovan promet. Otvoren je samo za ulične trkače. Klasičnih 400 metara slobodnog, ravnog asfalta. Tu se razvijaju maksimalne brzine!

Organizatori naplaćuju 500 rubalja po automobilu. Od jedne trke mogu zaraditi 250 000 rubalja, bar sudeći po broju automobila. Svi troškovi organizacije auto-utrka drže se u tajnosti.

Prema riječima anonimnog uličnog trkača, sav novac se potroši na go-go plesačice, glazbenu opremu, vatromet i "dogovor" s prometnom policijom. "Od prikupljenog novca organizatorima ostane možda samo za benzin", citira njegove riječi list MK.

Svim "legalnim" automobilima se u kut vjetrobrana lijepi minijaturni papirić određene boje. Tako se na startu prepoznaju "ilegalci", tj. oni koji nisu platili.

Uljezi uvijek vrlo loše prođu. Dvije Škode su se morale brzo "evakuirati" i izbjeći gnjev organizatora. Moguće je da su ti automobili zauvijek izgubili pravo sudjelovanja u uličnim utrkama.

"Legitimni" natjecatelji sa svojim automobilima ulaze na zatvorenu dionicu i parkiraju svoje strojeve ukoso duž puta. Toliko je mnogo vozila da se do starta mora ići pješke oko pet minuta. Tu uzbuđenje počinje rasti.

Automobili se u beskrajnom nizu redaju jedan iza drugog od startne linije, koja je opremljena preciznim uređajima za bilježenje preuranjenog starta ili izlaska izvan linije. Vozači sami biraju hoće li prilikom starta gledati u uređaje ili u djevojku koja daje znak.

S obje strane od starta redaju se gledatelji. Tu se prodaju vruć čaj i kava, čak se peče i "šašlik" na roštilju. Viski se toči onima koji danas nisu za volanom. Mnogi puše nargilu smještenu u prtljažniku. Pojedini natjecatelji imaju i svoje navijače koji ih burno pozdravljaju. Atmosfera je praznična. A malo dalje od starta vlada "poslovna" atmosfera.

"Koji ti je motor? A pogon? A mjenjač?“ – tako natjecatelji traže dostojnog suparnika. Svi se trude pronaći suparnika čiji automobil ima slične karakteristike. Pravilo je da se ne miješaju "babe i žabe". Turbo motori se ne natječu s običnim motorima, niti se ručni mjenjači natječu s automatskim.

"Ja sudjelujem u svakoj utrci", kaže Anton koji vozi KIA Rio. "Ove godine sam imao četiri utrke i samo jednom nisam pobijedio. Kada sam posljednji put izgubio poprilično sam teško podnio poraz. Sada ću to nadoknaditi".

Ovdje se ne klade ni vozači ni gledatelji. Suparniima je jedina pobuda sportski duh, mada im nije zabranjeno da se osobno dogovore o novčanoj nadoknadi, nezavisno od organizatora.

Dva automobila polako prilaze startnoj liniji. "Još malo, još malo..." – organizatori ih navode na samu liniju. "Spreman?!", pita djevojka prvog vozača. On odgovara ablendovanjem. "Spreman?!", pita i drugog. On na isti način daje potvrdan odgovor. Djevojka naglo podiže ruke uvis, zatim ih pruža od sebe i daje znak za start. Škripe gume, urlaju motori, a cilj je negdje daleko u mraku...

Sviće novi dan. Noćašnji trkači su utopljeni u gradsku vrevu, ne prekoračuju ograničenje od 60 km/h, a često i polako voze u gužvi. Ali i tu prepoznaju jedni druge po naljepnici na zadnjem braniku.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće