Moje putovanje je započelo u Njemačkoj 2013. godine i završilo u Japanu. Sjećam se kako sam se pitao koje bi prijevozno sredstvo bilo najbolje da Rusiju vidim kroz oči lokalnog stanovništva - automobil ili bicikl. Odlučio sam se za bicikl, jer su rezervni dijelovi jeftiniji i jer sam namjeravao putovati bez mnogo prtljage.
Mnogi me ljudi pitaju: Zašto Rusija? Nakon što sam u mladosti čitao Dostojevskog, oduvijek sam osjećao potrebu da posjetim njegovu domovinu, proučim fenomen ruske duše i promotrim široka otvorena prostranstva. Čak sam i tada vjerojatno nesvjesno tražio mjesto na kojem bi se "skrasio" daleko od bučnih gradova.
Kako se prijatelji ne bi brinuli za mene, napravio sam blog na kojem sam objavljivao svoje misli i slike ljudi koje sam upoznao na putu. Čak sam postao i nešto poput lokalne zvijezde: nekoliko je medija pisao o mojem putovanju te su me prozvali "romantikom iz Njemačke". Intervjuirala me i lokalna televizijska ekipa iz Kemerova. Bilo je smiješno što su me ljudi prepoznavali i nakon što sam prešao velike udaljenosti. Voditelj hotela u Minusinku mi je čak rekao: "O, vidio sam vas na televiziji!"
Na putu sam upoznao veliki broj ljudi koji su mi rado pomagali s popravkom bicikla i smještajem. Jednom u lokalnoj trgovini nisam mogao naći rezervni dio, i prodavač je sa mnom obišao četiri (!) servisa kako bi mi pomogao da nabavim pravi dio.
Do Vladivostoka mi je od granice s Ukrajinom trebalo manje od 50 dana, a zatim sam nastavio prema Japanu. No kasnije sam se odlučio vratiti u sibirsko selo Petropavlovka u Krasnojarskom kraju. Posjetio sam mnoge europske zemlje, no shvatio sam da jako volim zimu i hladno vrijeme. Po zanimanju sam tesar, i to sam dobro iskoristio. Pridružio sam se lokalnoj zajednici pod vodstvom Vissariona i pomogao im graditi kuće. Ne smatram se religioznim, no sviđa mi se atmosfera uzajamnog pomaganja.
Po rođenju sam Austrijanac, a Rusi i mi smo slični. Opušteni smo se i lakonični, i, ako možemo, izbjegavamo buku. Kada izađem iz svoje kuće u Petropavlovki, vidim čisti bijeli snijeg i osjećam svježi, hladni zrak. Baš kao u Austriji!
Znate li zašto sam izabrao ovo mjesto? Ovo je otok mira: 50 km uokolo ne postoji ništa osim tajge. Kada pogledam kroz prozor, nema cijevi ili zgrada koje bi mi odvlačile pažnju. Postoje migranti koji kažu da ne vole svoju zemlju i da se nikada neće vratiti u nju. Ovdje nema ničeg austrijskog ili njemačkog što mi nedostaje. No uvjeren sam da čovjek može bilo gdje živjeti sretnim životom.
Kad sam imao šest godina, prvi put sam vidio Roma. Možda je to bila točka s koje nema povratka, kada sam odlučio da moram putovati svijetom. Kao stalni lutalica, počnete cijeniti ono što prije niste primjećivali. No jednog vam se dana neko mjesto uvuče pod kožu i osjećate da tu morate ostati malo duže.
Njemačka je poznata po svom strukturiranom, pa čak i suviše organiziranom načinu života. Kažu da takav život smanjuje stres. No meni strogi raspored uzrokuje stres! Uvijek se žuriš kako bi sve obavio. U selu mogu raditi kad god poželim. Ne moram biti u uredu u 9 ujutro, gurati se u metrou ili se probijati kroz prometne gužve. Umjesto toga mogu upaliti peć i čitati knjigu koja odgovara mojem raspoloženju.
Rusi i Nijemci grade kuće na potpuno različite načine. Ponekad se čini da je proces važniji od rezultata. Rusi ne započinju s jasnim planom i nikada nisu u potpunosti u kontroli: gradnja ima svoj vlastiti život. Vrijeme za razmišljanje o drugoj fazi dolazi tek po završetku prve faze, ne prije.
Primjerice, kada se u jednom od susjednih sela gradila škola, radnici nisu prestali s radovima čak niti zimi, a krov su nastavili postavljati čak i pri velikoj hladnoći. U Njemačkoj bi to bilo nezamislivo! I što mislite da se poslije dogodilo? Krov je prokišnjavao! No sada sam, nakon tri godine života u Rusiji, puno opušteniji kada se radi o teškoćama, rokovima i samom radu. Trebali biste uživati u onome što radite - to je više ruski stil.
Rusija ima drugačiji koncept vremena i prostora - vjerojatno zbog svoje veličine. U Rusiji ljudi čiji je posao da vam pomažu često to ne rade. Jednom sam naručio građevinske materijale u jednoj trgovini (nije ih bilo na skladištu). Dogovorio sam se s prodavačicom da ću ih pokupiti za dva tjedna. I što se dogodilo? Došao sam, a ona je sasvim zaboravila na to, kao da narudžbe nije niti bilo!
No istovremeno mi uvijek pomažu potpuni stranci. Tijekom svog prvog putovanja sam upoznao Ivana - upravo mi je on pomogao da se smjestim u Petropavlovki. On predaje engleski jezik u lokalnoj školi i također uživa u radu s drvom. Govori i njemački, pravi je poliglot.
U Rusiji sam već tri godine i napokon sam usvojio sustavni pristup učenju jezika. Živim u međunarodnoj zajednici, ali često radim na građevinskim projektima s Rusima i shvaćam da moram bolje razumjeti njihov jezik.
Ovdje sam naučio biti manje kritičan prema pogreškama. S Rusima morate postupati drugačije. Učitelj ruskog i moji ruski prijatelji su mi to "utuvili u glavu". Ja sam, kada je posao u pitanju, vrlo emotivan. Ako su moji kolege u mojoj odsutnosti napravili loš posao, znao sam se strašno naljutiti. No s Rusima stvari ne funkcioniraju na taj način. Time možete samo pogoršati stvari i uvrijediti osobu koja vam pomaže. Bolje je reći: "Ja sam kriv, trebao sam to bolje objasniti. Svi griješimo." I zatim pokazati kako ispravno napraviti spornu stvar.
Pripremila Darija Aminova
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
