"Rusi ne pripadaju ni Zapadu ni Istoku, mi smo izuzetan narod" i druge velike misli ruskih filozofa

V. Lauffert, 1859.; Vasilij Perov, 1872.
Rusi su skloni traženju smisla života te se moglo i očekivati da su iznjedrili vrlo duboke filozofske maksime. Pogledajmo koliko su u tome uspjeli.

1. "Mi ne pripadamo ni Zapadu ni Istoku, mi smo izuzetan narod"

Do takvog je zaključka došao dobar prijatelj Aleksandra Puškina i član uprave ruskih masona Petar Čadajev. Istina, zbog te je misli po osobnom naređenju cara Nikolaja I. odmah proglašen umno poremećenim čovjekom, te mu je svaki dan dolazio liječnik kako bi ga pregledao. Čadajev je godinu dana proveo u kućnom pritvoru, poslije čega mu je nadzor ukinut, ali mu je ipak bilo zabranjeno bilo što pisati.

Što se tiče ruske izuzetnosti, ta ideja je nadživjela svog autora, iako ju je on izvukao iz negativnog konteksta. Naime, Čadajev je jako kritizirao Rusiju te je smatrao da ona postoji samo kao "neki poučan primjer svijetu". Međutim, ubrzo su se našli filozofi i ideolozi koji su rusku izuzetnost doživjeli kao veliku misiju, tvrdeći da Rusija ima vlastiti put koji je poseban, i da je ona poseban tip ljudske civilizacije.

Bilo kako bilo, ideja "ruskog puta", koja se pojavila 1836. godine, putuje kroz stoljeća, pa je čak i danas dosta popularna.

2. "Biti dobar i zlu se ne protiviti nasiljem"

Lav Tolstoj je jedan od najpoznatijih pisaca na svijetu. Dosta se bavio filozofskim pitanjima. Danas bismo ga po shvaćanjima svrstali među pacifiste. On je smatrao da će samo ljubav spasiti svijet, te da se zlo nikada ne može pobijediti zlom. Možda nitko ne bi ni obratio pažnju na te Tolstojeve propovijedi o sveopćoj ljubavi da se u njima nije skrivala potencijalna opasnost.

Naime, Tolstoj je u svojim filozofskim tumaranjima otišao predaleko. Najprije je odbacio ideju države, smatrajući da je svaka vlast zlo. A budući da je bio protiv nasilnog ukidanja zla, predlagao je da se država ukine bez primjene nasilja, tj. tako što će svi odbiti izvršavati obveze koje im nameću društvo i država. Nije prihvaćao ni kršćanstvo u onom vidu u kojem ga je propovijedala Ruska pravoslavna crkva. Stvorio je vlastitu "istinsku vjeru" i širio brošure s opisom njezinih osnova. Zbog toga je izopćen iz Crkve.

U narodu je bilo mnogo pristaša njegovih uvjerenja. Jedni su odbijali služiti u vojsci i uništavali su oružje, drugi su se okupljali kako bi živjeli u zemljoradničkim komunama. Gotovo svi su bili surovo gonjeni.

3. "Postoje dva vječna pitanja: 'Tko je kriv?' i 'Što da se radi?'"

Pojedini zaključci ruskih filozofa formulirani su u vidu ključnih pitanja. Na primjer: "Tko je kriv?" i "Što da se radi?" Prvo pitanje je u nazivu svog dijela postavio filozof Aleksandar Hercen, a drugo filozof Nikolaj Černiševski.

Černiševski je pokušao ponuditi i odgovor, ali je zauvijek ostao poznat samo kao autor pitanja. Hercen čak nije niti pokušao odgovoriti. Zvuči paradoksalno, ali ta pitanja su dovoljna za opis suštine ruskog mentaliteta. Rusi uvijek traže odgovore na najvažnija, "vječna" pitanja, i to im je preče od svakog drugog posla. Čak i ako nema točnog i nedvosmislenog odgovora.

Primjerice, Vladimir Lenjin je krenuo stopama Černiševskog, čiji mu se roman svidio. On je dao i svoj odgovor na postavljeno pitanje: treba pokrenuti revoluciju. S vremenom se, doduše, pokazalo da ni revolucija nije pravi odgovor.

4. "Čovjeku je potrebna patnja, a ne sreća"

Fjodora Dostojevskog su u životu snašle sve patnje koje su ga uopće mogle snaći. U različitim razdobljima je patio od epilepsije, siromaštva i usamljenosti, osuđen je na smrt i izveden na egzekuciju, ali je pomilovan i poslan na robiju. I upravo on je postao najveći pobornik patnje radi spasenja duše.

Dostojevski nije vjerovao u revoluciju. Smatrao je da se zlo ne krije u državnom uređenju, nego u ljudskoj prirodi. "Čovjek je tajna. Nju treba odgonetnuti", smatrao je on. Na kraju je došao do misli da čovjek nije razumno biće koje razumno treba težiti ka sreći, nego je iracionalno biće s urođenom potrebom za patnjom. Upravo tako se čovjek osvješćuje, tako prilazi Bogu i čisti se od grijeha, vjerovao je on. Raskoljnikov je u "Zločinu i kazni" govorio: "Čini mi se da istinski veliki ljudi moraju u ovome svijetu osjećati veliku tugu."

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće