Što nam je sve rekao Lav Tolstoj u intervjuu kojeg nije bilo

U otvorenom razgovoru pisac "Ane Karenjine" i "Rata i mira" razmišlja o svome životu, o odnosima u obitelji, o surovosti i složenosti svijeta koji veliki pisac prikazuje u svojim djelima.

- Gospodine Tolstoj, kako se sada osjećate?

- Ja sam u Jasnoj Poljani. Zdravlje mi se poboljšalo. Svi gosti su otišli. Moja duša je radosna.

- Često imate goste? Stalno vam dolaze siromašni ljudi i oni koji vas za nešto mole...

- Mnogo je onih koji za nešto mole. To su i udovice koje su izgubile svoju zemlju, i siromasi, razni ljudi... Meni to teško pada, jer je sve to uzalud. Ja im ne mogu ništa dati. Ja njih ne poznajem. Ima ih previše. Čini mi se da postoji neki zid između mene i njih. Osjećam da me ljudi, bar većina, ne gledaju kao čovjeka, već kao čuvenu ličnost. Oni dolaze kod čovjeka koji je stekao slavu dubinom i jasnoćom iskazanih misli i ne daju tom čovjeku da kaže ni riječ dok oni govore, a govore jedino ono što znaju ili ono za što je on odavno rekao i dokazao da je glupost...

Evo, danas prijepodne je radnica iz "Saveza ruskog naroda" došla pijana i preklinjala me da se vratim u pravoslavnu crkvu. To je dobrodušno, ali totalno suludo. Zatim je došla žena s dvije ogromne omotnice i zahtijevala da pročitam "krik njezine duše". Taština, spisateljska manija i gramzivost. Bio sam razočaran. Trebao bih biti mirniji.

- Nije čudo što vam ljudi posvećuju toliko pažnje s obzirom na vaš autoritet i iskustvo. Što možete reći o svom uzrastu?

- Kada je čovjek star, njegove sposobnosti i osjećaji koji mu pomažu komunicirati sa svijetom polako nestaju. Gubi se čulo vida, sluha, okusa... Umjesto toga se rađaju novi unutarnji osjećaji pomoću kojih čovjek komunicira s unutarnjim svijetom, i to je deseterostruka nagrada. Ja to sada doživljavam i radostan sam zbog toga. Zahvalan i radostan.

- Vi ste poznati pisac i bogati zemljoposjednik. Imate li problema?

- Jedan od najozbiljnijih problema je taj što živim u izobilju. Svi troše novac da bih ja živio u izobilju, poklanjaju mi beskorisne stvari i vrijeđaju se ako ih ne uzmem. Preklinju me sa svih strana da uzmem, a ja ih moram odbiti i tako razočarati.

- Što vas još muči?

- Razmišljam o tome kako sam pucao u ptice i životinje, kako sam ranjene ptice ubijao kopljem i zečeve nožem koji bih im zario u srce bez ikakvog milosrđa. Radio sam ono o čemu ne mogu razmišljati, a da se ne užasnem.

- Čini se da ste neprekidno svjesni svog nesavršenstva...

- Ja sam grozan. Postoje dvije krajnosti: bujanje duha i snaga tijela. To je mučna borba. Ja sebe ne kontroliram. Tražim uzroke u duhanu, neuračunljivosti i nedostatku kreativnosti. Ali sve je to smiješno. Razlog je jedan: nemam ženu koju volim i koja me voli.

Pisac Lav Tolstoj sa ženom Sofijom na svom imanju Jasna Poljana, Rusko Carstvo.

Getty Images

- Ali izvana vaša obitelj izgleda kao da je sasvim sretna. Možda imate problema sa Sofijom Andrejevnom?

- Ona je prestala biti moja žena. Zar je ona pomoćnica svome mužu? Odavno mi je ona prestala pomagati i počela smetati. Zar je ona majka naše djece? Ona to ne želi biti. Zar ih ona hrani? Ona ni to ne želi. Zar je ona meni noćna utjeha? Uspjela je od toga napraviti mamac i igračku. Meni je očajnički žao djece. Sve više i više ih volim i sažalijevam.

- Uspijevate li pronaći zajednički jezik sa svojom djecom?

- To mi teško pada u obitelji. Teško mi je što ne mogu suosjećati s njima. Sve ono što njih zanima - ispiti, uspjeh u društvu, glazba, namještaj, kupovina - ja sve to smatram nesrećom i zlom za njih, ali ne mogu im to reći. Točnije, mogu, ali moje riječi nikoga ne dotiču. Čini se da oni ne razumiju smisao onoga što govorim, nego to doživljavaju kao moju ružnu naviku - da im govorim takve stvari.

- Kako vi sada doživljavate svoj rad?

- Sigurno sam nervirao sve ljude beskrajnim pisanjem na jednu te istu temu (bar bi tako trebala misliti šira javnost). Bolje je šutjeti. I pisati samo ako je taj poriv nepodnošljiv. I samo ono što me često obuzima. I ne radi uspjeha, nego da bih iskazao ono što moram iskazati širem auditoriju. I bez nametanja svoga mišljenja, nego samo kada je to neophodno... Neka mi Bog pomogne.

- Koje je vaše posljednje otkriće?

- Bojao sam se govoriti i mislim o tome kako na svakih 100 ljudi ima 99 luđaka. Ali toga se ne treba plašiti niti o tome treba govoriti i misliti. Ako se ljudi ponašaju bezumno (život u gradu, odgoj, raskoš, dokolica), oni će i govoriti bezumne stvari. A vi se krećete među tim bezumnicima trudeći se da ih ne iritirate i da ih liječite koliko je moguće.

Lav Tolstoj na konju na svom moskovskom imanju. Fotografija S. A. Tolstoj. 1898. Moskva. Hamovniki.

TASS

- Sada ste u Jasnoj Poljani, ali obično zimujete na svom moskovskom imanju u rajonu Hamovniki. Što možete reći o današnjoj Moskvi?

- Smrad, kamen, raskoš, mučenje. Pohota. Zločinci koji su pljačkali svoj narod okupili su se na jednom mjestu, pozvali vojnike i suce da ih čuvaju za vrijeme orgija, i sada uživaju u gozbi. Narod sada nema više što raditi osim vratiti u svoj posjed vrijednosti koje su ti ljudi ukrali, i to koristeći želje istih tih ljudi. Muškarci su po tom pitanju lukaviji od žena. Žene sjede kod kuće, a muškarci glačaju podove i masiraju tijela tim ljudima u saunama.

- Što biste ljudima preporučili da učine u ovom trenutku kako bi se počeli mijenjati?

- Treba živjeti do kraja dana i do kraja stoljeća. I to živjeti kao da je u pitanju posljednji čas na zemlji i kao da imate vremena samo za ono što je najvažnije. A s druge strane, kao da to radite beskrajno.

- Što je to Bog po vašem mišljenju?

- Koliko god čudno izgledalo, samo ljubav može pomoći čovjeku da sazna što je to Bog. Ljubav je jedini organ koji može poznavati Boga.

- A što vi volite?

- Ja se često užasnem i zapitam što ja volim? Ne volim ništa. Apsolutno ništa. To je žalosno stanje. Tu nema mogućnosti za sretan život. Ali lakše je živjeti kao "duh". Biti žitelj Zemlje, ali bez fizičkih potreba.

Odricanje od odgovornosti: Svi "odgovori" Lava Tolstoja su fragmenti preuzeti iz njegovog dnevnika, iz različitih godina.