Dobrovoljni "papučari": Zašto se muškarci u Rusiji pokoravaju ženama?

Otac jednog mog školskog kolege (zvali smo ga striček Vitja) bio je galamdžija i svađalica, volio je popiti i grditi koga god stigne - susjede, naše nogometaše, pa čak i Brežnjeva (doduše, nešto tišim glasom). Galamio je u kući, ispred zgrade, na poslu... Ali ipak je postojala jedna osoba pred kojom se striček Vitja ponašao kao "mala maca". Bila je to njegova žena Larisa. Ona nije bila ni "škorpion" ni "oštrokondža". Larisa je bila obična žena, kakvih je u sovjetsko doba bilo "mali milijun", no striček Vitja je pred njom bio manji od makova zrna. Ponekad, kad bi popio, mogao se uzjoguniti i pred njom, no bilo je dovoljno da ona samo strogo kaže "Vitja, smiri se!" - i on bi poslije toga još malo reda radi gunđao sebi u bradu, a zatim bi u potpunosti ušutio.

Ja sam se kao dijete tome jako čudio i pitao se kako je moguće da toliko "nezgodan" tip utihne čim čuje ženin glas. Kasnije sam sličnu situaciju vidio i u mnogim drugim obiteljima, i došao sam do zaključka da su muškarci u Rusiji "papučari", i da im ta činjenica u životu nimalo ne smeta. Naprotiv, to im se jako sviđa. Oni, naravno, sami to ne priznaju. Štoviše, u muškom društvu se svako hvali da je gazda u svojoj kući, ali to nije istina. Svatko sluša svoju ženu - ona je pravi i jedini gazda u kući.

Na prvi pogled je to nelogično, jer je Rusija patrijarhalna zemlja. Patrijarhalnost je pogotovo snažno izražena u politici i biznisu. Na primjer, ako žena želi biti predsjednica države, to kod 95% građana Rusije izaziva podsmijeh ili čak gnjev. A ako je uspješna u poslovnom smislu, mnogi podozrijevaju da joj je u tome pomogao muž ili ljubavnik.

Međutim, u obitelji je sve suprotno. Bračni odnosi su nešto poput kazališnog komada koji iz dana u dan izvode milijuni Rusa. Ti odnosi imaju vrlo kompliciranu formulu. Formalno je muškarac glavni. Čini se da on o svemu odlučuje, a da ga žena u svemu sluša. Međutim, upravo je obrnuto, i to u ogromnoj većini obitelji. Za sve se pitaju žene, od boje pozadina u stanu do mjesta gdje će bračni par provesti godišnji odmor.

Ja imam i osobno iskustvo iz prvog i drugog braka. U prvom sam pokušavao igrati ulogu gazde, zarađivao sam mnogo više od žene, odlučivao gdje ćemo putovati i što ćemo kupovati. To je često prouzročilo sukobe, jer se žena nije bila spremna podčinjavati svakoj mojoj odluci. S vremenom je i meni samom dosadila uloga lidera. Zašto bih se mučio kada žena sama može riješiti mnoga pitanja, i to mnogo bolje od mene?

U drugom braku sam potpuno promijenio "formulu". Skoro sve odluke je donosila žena, a ja sam se sam sebi podsmijevao i govorio da sam papučar. I to mi je potpuno odgovaralo.

Poznajem ljude koji su vrlo uspješni biznismeni, vrlo dobro zarađuju i imaju stotine službenika kojima rukovode. Na poslu su oni pravi šefovi, ali čim pređu kućni prag odmah postanu tihi i poslušni. Oni u kući imaju svog šefa, i taj šef je njihova vlastita žena.

Oduvijek sam želio objasniti sebi taj fenomen i naći odgovor na pitanje zašto su muškarci u Rusiji spremni biti papučari i kako to da takva uloga nimalo ne škodi njihovom nemirnom karakteru, čak i ako je čovjek na poslu navikao "zapovijedati".

Mislim da se tu radi o obiteljskom modelu koji je iskvaren odavno, još u doba socijalizma. Tada su muškarci puno radili, posao im je bio težak, tako da nisu imali vremena za djecu. Ako zavirite u sovjetske memoare, vidjet ćete da je tata uvijek na poslu ili na službenom putu, na frontu ili u zatvoru. Silom prilika su žene (majke i bake) odlučivale o svemu što je vezano za kućanstvo. Ruskinje su žene vrlo jakog karaktera, najjačeg na svijetu. To pišem s ponosom, ali i s tugom. I mene je majka sama odgojila, jer je otac bio geolog, uvijek u ekspedicijama ili na zanimljivim putovanjima. Volio je loviti, splavariti... A dječaci poput mene rasli su pod okriljem bakica i majki. One su im bile glavne odgojiteljice. Zato su se dječaci od djetinjstva navikli podčinjavati ženama. Navikli su da se one za sve pitaju. A otac se navečer odmara i ne smije se uznemiravati, ili samo naiđe i "klepi" sina po glavi zbog loših ocijena, i na to se obično svodila njegova odgojna uloga. Mnogi očevi su često bili pijani, što djeci nije bilo nimalo simpatično.

Potpuno je prirodno da dječak odrastao u takvom okruženju smatra da je žena ta koja treba rukovoditi kućom. Za njega je to nešto sasvim normalno. Zato je on uvijek spreman podčiniti se svojoj ženi. I ne samo njoj, nego i svojoj majci. Otud potiču stalni sukobi između snahe i svekrve u ruskim obiteljima. Dvije žene jakog karaktera ne mogu se složiti u jednom stanu i upravljati jednim muškarcem. A on samo šutke sluša njihove svađe i povremeno igra ulogu "parlamentarca".

Možda će se u skorije vrijeme nešto u ruskim obiteljima promijeniti, jer žene sada i same mnogo rade, te su spremne odreći se mnogih obiteljskih obveza i ne žele da ih se o svemu pita. Ali čini mi se da ni muškarci nemaju namjeru odreći se uloge papučara koja im toliko godi.

* Aleksej Beljakov - novinar, kolumnist mnogih ruskih izdanja. Ovo je autorska rubrika. Stav redakcije portala Russia Beyond ne mora se obavezno podudarati s autorovim mišljenjem.