Kako su Rusi promijenili moj život: Marina iz Brazila

Osobna arhiva
U zapadnim narodima "ne" uvijek znači "ne", dok i "da" može značiti "ne". Za Ruse je, međutim, sve "ne", no može postati "da". Shvaćate? Ako ne, budete! Želite li znati na što je sve spreman pravi prijatelj? Upoznajte Ruse!

Kada sam jedne noći u travnju 2007. stigla u Moskvu, scena koja me zatekla u studentskom domu činila se pomalo sumornom. Predvorje je bilo čisto - pero no mucho, crveni podovi i zidovi obojani bež bojom koja je bila gotovo smeđa. Sve je bilo pomalo ružno, a naša zgrada se zvala "karantena". Bio je to posve drugačiji svijet. Naša grupa studenata iz Brazila je upravo provela 25 sati u zrakoplovima i zračnim lukama kako bi došla do glavnog grada Rusije. Popeli smo se u svoje sobe - pravu kommunalku koja je imala zajedničke kupaonice i kuhinje za ljude iz čitavog svijeta (ujutro blistave, a od popodneva do noći u sve gorem stanju!).

Usred kupanice se nalazio čučavac - zahod u kojem se nužda obavlja čučeći. Kakav revolucionarni izum (za koji morate imati jake noge)!

Iste godine sam počela gledati televizijsku seriju "Izgubljeni", i sve me u domu podsjećalo na bizarnu crnu rupu u kojoj su završili putnici zrakoplova. Kada sam se probudila na svoje prvo rusko jutro krajem travnja, dočekalo me iznenađenje - sniježilo je! Bio je to prvi put u mom životu da sam vidjela snijeg. Bio je to pravi šok za mene, djevojku iz Brazila, zemlje karnevala, sunca i plaža.

Zasad je sve bilo u redu. Međutim, provela sam gotovo godinu i pol u suzama svaki dan - u sobi nisam imala internetsku vezu kako bih se mogla čuti sa svojima, nisam znala jezik i nisam mogla sklapati prijateljstva s Rusima. Postupno, nakon šest i pol godina poteškoća, počela sam se prilagođavati. Danas mi, kada sam daleko od Rusije, strašno nedostaju ta zemlja i njezini ljudi, unatoč mom svakodnevnom kontaktu s ruskim jezikom i Rusima.

Ne, nije se radilo samo o mojoj osobnoj melankoliji ili depresiji kroz koju sam prolazila tijekom prvih godinu i pol dana u Rusiji; nije se radilo niti o apstinencija od društvenih mreža - Facebook je za nas Brazilce bio tek u povojima, a Orkut je bila tek loša šala! Rusi su teški, u tome je bila stvar!

Mnogo kasnije sam čula ruske imigrante u Europi kako međusobno razgovaraju na pogrdan način: "мы, русские, все время собачимся друг с другом" ("mi, russkije, vsjo vremja sobačimsja drug s drugom"). Kako objasniti tu rečenicu? "Mi Rusi čitavo vrijeme 'režimo' jedni na druge"?! Nikad ranije nisam čula taj glagol, sobačit'sja, a ipak sam odmah shvatila što je taj muškarac govorio toj ženi: sobačit'sja dolazi od riječi sobaka (pas), i bilo je jasno da se čovjek referira na način na koji se Rusi loše odnose jedni prema drugima bez razloga, baš kao što se psi lutalice bore oko kosti. Je li to nešto negativno? Apsolutno ne. Europljani, oprostite mi, no mala količina rusifikacije je fundamentalna!

To sam shvatila tek kasnije, kada sam vidjela kako nedostatak iskrenosti u Sjevernoj i Južnoj Americi, kao i u Europi, loše utječe na naše živote. Rasprava - pa čak i svađa - za Ruse je gotovo sport. Nikad neću zaboraviti duhoviti skeč koji sam vidjela u jednoj od najblesavijih ruskih televizijskih emisija "Šest kadrov", u kojem čovjek dolazi u posjet svom prijatelju, ulazi, sjeda i, vidjevši kako se domaćin slaže sa svime, kaže da je jako naporan te se sprema otići; no kada se vani domisli točke razdora, vraća se nazad - posjet sada ima smisla!

Ne mislim da je ovakav način život najzdraviji, i sjećam se da sam u Moskvi stalno bila pod stresom. No, nakon što sam neko vrijeme provela u Americi i Europi, shvatila sam da je velika većina razgovora koje vodimo velika laž, kao i naš način života u kojem nikad nikome zapravo ne vjerujemo.

Briljantni sovjetski pisac Sergej Dovlatov je u knjizi "Zanat: Priča u dva dijela" iznio istinitu priču o ludom sovjetskom "gatekeepingu" u izdavaštvu: "[U Sovjetskom Savezu] je, ako vas nisu otvoreno odbili, to značilo da će predmet dovesti do pozitivnog ishoda. A čak i ako su se prema vama loše ponijeli, to nije značilo da je sve izgubljeno. S obzirom na to da su birokrati govorili mehanički, gotovo refleksno. (...) Ovdje [u SAD-u] sve se odvija na drugačiji način. Obraćaju vam se ljubazno, s osmijehom, i nude vam kavu. Slušaju vas s blagim izrazom na licu, no zatim sa žaljenjem kažu: 'Jako nam je žao, ali uskratit ćemo si zadovoljstvo da iskoristimo vaš prijedlog. Naša tvrtka je previše skromna da se baci na tako briljantan i originalan projekt, a ako se nešto promijeni, javit ćemo vam se.'"

Što su Rusija i Rusi promijenili u meni? Nije to bila samo sposobnost - možda je u meni već postojala latentna... (ili bjelodana sklonost!) - da primjenjujem sobačit'sjanje u praksi. Bila je to sposobnost da to preživim i vidim daleko iznad te osobine. Rusi su vrlo teški, no, duboko unutra, kada dopremo do njih, nikad nas neće napustiti i učinit će sve kako bi nam pomogli i bili na našoj strani. Nazdravimo za što 'ruskija' prijateljstva!

Kako su Rusi promijenili moj život: Erwann iz Francuske, Tommy iz Irske i Lucia iz Italije

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće