Vjerojatno jedno od najpopularnijih ruskih jela, koje se sigurno poslužuje u svakom restoranu ruske kuhinje, vrlo je uobičajeno domaće jelo. Da biste razlikovali sve vrste punjene tjestenine, vrijedi baciti pogled na njihovu veličinu i oblik. Peljmeni su obično prilično mali i njihovo je tijesto preklopljeno na pola, a zatim su krajevi složeni kao na fotografiji.
Tijesto za peljmene obično se pravi od brašna, vode i soli, a klasični su nadjev mljevena govedina i svinjetina. Danas se peljmeni prave sa svim vrstama mesa i ribe, a restorani ponekad služe i nadjeve kao što su meso losa ili divlje svinje.
Smatra se da peljmeni potječu s Urala; međutim, mnoge ruske regije imaju svoju verziju toga jela.
Peljmeni su također na glasu kao hrana za neženje i studente, jer ih je izuzetno jednostavno skuhati - samo stavite smrznute peljmene (koji se lako mogu kupiti u bilo kojoj trgovini) u kipuću vodu i pustite da kuhaju 4-5 minuta. Ipak, ruske su se obitelji znale okupljati u kuhinji da bi zajedno pravile peljmene - лепить (lepit’), što znači oblikovati ih od divovskog komada tijesta - pri čemu su pomagala i djeca!
Najbliži "rođaci" varenika vjerojatno su poljski pierogi. To je punjena tjestenina kod koje se tijesto samo preklopi na pola, a zatim se rubovi samo utisnu prstima ili vilicom da nadjev ne bi ispao.
Tijesto se može pripremiti kao ono za peljmene, ili pak s kvascem ili čak s kefirom. A nadjev može doslovno biti bilo što! Od mesa, krumpira, gljiva, kupusa i drugog povrća do svježeg sira; kao i slatki nadjevi od bobičastog voća do čokoladnog namaza i džema. Obično se poslužuju s kiselim vrhnjem.
Zapravo, riječ "vareniki" nastala je od glagola "варить" (varit'), što na ruskom znači "ključati". Stoga vam zapravo ne moramo objašnjavati kako da ih pripremite, zar ne?
Vareniki potječu iz ukrajinske kuhinje i poznati su od 18. stoljeća, kada je Ukrajina bila dio Ruskog Carstva; pa su i oni bili bliski dio ruske kuhinje.
Nikolaj Gogolj, ruski književnik rođen u Ukrajini, u svom čuvenom djelu Noć uoči Božića (iz zbirke Večeri na majuru kraj Dikanjke) prikazuje scenu s varenikima. Lik sjedi ispred dvije zdjele: jedna je puna varenika, a druga kiselog vrhnja. Zahvaljujući nevjerojatnoj čarobnoj moći koju lik ima, vareniki, jedan po jedan, uskaču u posudu s kiselim vrhnjem, a zatim ravno u usta lika, bez korištenja vilice ili ruku! San svih onih koji su probali ovo ukusno jelo!
Kavkaska verzija punjene tjestenine. Klasična se beskvasna verzija tijesta pravi od vode i brašna s nadjevom od usitnjenog mesa (obično govedine, svinjetine ili janjetine), začinjenog crnim paprom i tradicionalnim kavkaskim začinima kao što su korijandar i kim.
Što se tiče oblika, hinkali je najsloženija vrsta punjene tjestenine. Veći su od peljmena ili varenika, i moraju biti oblikovani tako da imaju "rep" s 18 "bora". To može napraviti samo iskusni kavkaski kuhar. Hinkali se obično ne poslužuju na tanjuru, nego na velikom pladnju.
Glavno je pravilo u vezi s ovom vrstom punjene tjestenine to da se jede rukama, a ne priborom za jelo. Ako nemate supermoć Gogoljevog lika, hinkali trebate uzeti za "rep", odgristi komad, popiti temeljac koji se cijedi iz njega, ili ga pustiti da se izlije na žlicu, i tek nakon toga pažljivo pojesti ostatak okruglice prstima. Ako se slučajno nađete na Kavkazu i pokušate pojesti hinkali koristeći vilicu i nož, ljudi će pomisliti da ste poludjeli!
S obzirom na to da je kavkaska kuhinja prilično popularna u svim velikim ruskim gradovima, restorani poslužuju nevjerojatno puno vrsta hinkalija: ne samo s mesom, nego i sa sirom, ribom, gljivama - i ne samo kuhane okruglice, nego i pržene! I one su vrlo ukusne.
Ovo jelo ima korijene u turkijskoj kuhinji i bilo je rašireno u Srednjoj Aziji i na Kavkazu. Ruski narodi Karačajci i Balkari imaju mante u svojim nacionalnim kuhinjama. Istodobno su manti bili rašireni u kirgiskoj, kazaškoj, uzbečkoj i tadžičkoj kuhinji Sovjetskog Saveza, pa su i dalje vrlo popularni u svim postsovjetskim zemljama, uključujući Rusiju.
Glavna stvar koju trebate znati o ovoj tjestenini je da se priprema na pari. Postoje čak i posebne posude za pripremu manta.
Manti se mogu puniti bilo kojim nadjevom, a najklasičnije je punjenje od mljevenog ili usitnjenog mesa s lukom. Često se jelu dodaje i buča da bi imalo fini slatkasti okus. Postoji nekoliko oblika manta, koje zapravo nije tako lako oblikovati!
Ako ćete ikada putovati Transsibirskom željeznicom ili posjetiti Bajkalsko jezero, svakako kušajte pozi, odnosno buzi! Ovo je nacionalno jelo ruske republike Burjatije, a vrlo je popularno i u susjednoj Irkutskoj oblasti. Buzi je također i nacionalno mongolsko jelo.
Pozi su "rođaci" manta, i također se kuhaju na pari. I kod njih je nadjev obično meso s lukom. Što se tiče njihovog oblika, imaju neke sličnosti s okruglicama hinkali, a i njih treba jesti rukama i prvo posrkati temeljac iz njih. No umjesto 18 "bora", ovo tijesto treba "uštipnuti" 33 puta! A na vrhu ima i rupu.
Ovo je jelo rijetko i daleko manje poznato, no smatra se vrlo starim. Punjenje se obično sastoji od gljiva, a obično se dodaje i neka prekrupa, na primjer, u Rusiji omiljena heljda (grečka). Ovo se jelo smatra vegetarijanskim, pa se nikada ne pravi s mesom!
Kundjumi obično imaju oblik trokuta (sličan empanadama) i peku se u pećnici, a zatim dugo kuhaju na pari na laganoj vatri zajedno s temeljcem od gljiva. Vrlo neobična i lijepa metoda!
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
