Postoji veliki broj legendi o tome kako je nastao omiljeni parfem sovjetskih žena, koji od 1925. godine proizvodi tvornica "Nova Zora" (rus. Novaja Zarja).
Prema jednoj od njih, to je varijanta parfema "Buket carice" (Buket imperatrici), koji je 1913. vlasnik ruske tvornice sapuna, pomada i parfema Genrih Brokar poklonio ženi Nikolaja II., carici Aleksandri Fjodorovnoj.
Neki smatraju da su sovjetski parfumeri pokušali rekonstruirati francusku aromu Chanel №5, dok su drugi uvjereni da je to kopija parfema L'Origan Francoisa Cotyja iz 1905. godine. Prema još jednoj legendi, kreiranje "Crvene Moskve" osobno je nadgledala supruga sovjetskog ministra vanjskih poslova Vjačeslava Molotova Polina Žemčužina, ali ne postoje dokumeni koji bi to potvrdili, kao i u slučaju drugih mitova o parfemu.
Tvornica do danas ne želi otkriti kompletnu formulu parfema, a u časopisu "Kemija i život" 1973. godine on je opisan na sljedeći način: "Suptilna, topla, plemenita aroma s notom cvijeta naranče". Parfem nije bio nimalo jeftin i koštao je 5 rubalja. Za taj novac mogli ste platiti mjesečne komunalije, ali ipak su žene stajale u redovima zbog mirisa "Crvene Moskve".
Njegova popularnost s vremenom je počela opadati i ljudi su ga doživljavali kao nešto zastarjelo. Tvornica se 2004. godine ujedinila s francuskim parfumerima u zajedničkom projektu "Nova Zora - Nouvelle Etoile". Oni su nastavili prodavati "Crvenu Moskvu" i čak su javnosti otkrili note mirisa: od bergamota i ulja nerolija (od cvjetova gorke naranće) s grejpom sve do jasmina, ruže i primjese irisa, vanilije i ambre.
Suvremeni se kupci često žale da u suvremenom parfemu nije ostalo gotovo ništa od sovjetske "Crvene Moskve", ali cijena mu je pristupačna, samo 713 rubalja (8,15 eura) za 42 mililitra.
Jake, udobne bijele tenisice smjelog dizajna za tadašnje vrijeme, s logotipom i crtežom na potplatu i rebrastim gumenim vrhom, pojavile su se u SSSR-u 1965. godine. Nosili su ih svi, od Jurija Gagarina i Viktora Coja do Vuka u crtanom filma "Nu, pogodi!". Bile su posebno popularne među mladima, unatoč za to doba visokoj cijeni od 4 rublja. Ostala sportska obuća mogla se kupiti za 1,25 rubalja.
Kako su se približavale devedesete, ljudi su se sve više okretali suvremenijim modelima tenisica. Osim toga, poslije raspada SSSR-a u Rusiji su se češće počele pojavljivati stvari iz inozemstva, koje su tada bile znatno traženije od odjeće i obuće domaće proizvodnje.
2016. godine Jevgenij Rajkov, diplomirani student fakulteta za menadžment Znanstveno-istraživačkog sveučilišta "Visoka škola ekonomije", revitalizirao je brend "Dvije lopte" i ponovo počeo prodavati tenisice proizvedene po sovjetskoj tehnologiji. Jedina je razlika u raznovrsnijoj ponudi boja i u suvremenim anatomskim ulošcima, dok im se cijena kreće od najmanje 4,2 tisuće rubalja (oko 48 eura) po paru.
Topla zrnasta fotografija s kružnim razlijevanjem nešto je zbog čega čak i suvremeni fotoamateri vole fotoaparat Zenit, posebno u kombinaciji sa sovjetskim objektivom "Helios".
Ove je fotoaparate Krasnogorski mehanički zavod počeo proizvoditi 1952. godine. Različiti modeli fotografske tehnike proizvodili su se ovdje sve do 90-ih godina. Fotoaparat je koštao od 90 do 300 rubalja ovisno o opremi (tj. kao jedna ili nekoliko zarada sovjetskog građanina), tako da ovo zadovoljstvo nije bilo jeftino.
2019. godine zavod je počeo proizvoditi digitalnu verziju sovjetskog aparata Zenit M bez ogledala. Zajedno s objektivom Zenitar 1/35 on danas košta 470 tisuća rubalja (5400 eura). Zbog toga je suvremeni model popularan samo među imućnijim poklonicima sovjetske estetike. Svi ostali kupuju staru sovjetsku fototehniku na stranicama za oglase. Cijena legendarnih fotoaparata i objektiva, na sreću, rijetko prelazi 5 tisuća rubalja (60 eura).
Početkom 60-ih godina sovjetska je vlada uvela novi program prehrambene proizvodnje prema kojem je SSSR trebao započeti proizvodnju pristupačne mliječne čokolade. Recept su osmislili konditori moskovske tvornice "Crveni Listopad" (Krasnij Oktjabrʹ).
U početnoj etapi na omotima "Aljonka" je nosila plavu maramu i ponekad se pojavljivala u društvu psa ili zeca. Tvornica je na pakiranje također htjela staviti sliku Viktora Vasnjecova "Aljonuška", ali specijalna komisija nije podržala ovu ideju. Tada je rukovodstvo tvornice objavilo natječaj na kojem je pobijedila fotografija novinara Aleksandra Gerinasa koji je fotografirao svoju osmomjesečnu kćer Lenu sa svilenom maramom. Preslatka djevojčica na omotu uz cijenu od 80 kopejaka (što je u to vrijeme bilo jeftinije od vrećice majoneze) brzo su privukli kupce u čitavom Sovjetskom Savezu.
Čokolada se proizvodila u različitim tvornicama širom SSSR-a, uključujući "Rot Front" i "Babajevski", ali je poslije raspada SSSR-a marka pripala "Crvenom Listopadu".
Danas "Aljonka" ima svoje brendirane prodavaonice u kojima osim klasične čokolade i njezinih varijacija možete kupiti i druge slatkiše "Oktobra" i drugih proizvođača.
"Dok ovaj sat bude kucao, i ja ću živjeti, mama" - tako je o mehaničkom satu "Pobeda" s okruglim brojčanikom govorio pjesnik s fronta Sergej Orlov, koji je sat dobio na poklon od svoje majke 1946. godine. Uzgred, on ga je služio preko 30 godina, doslovno sve do smrti. Orlov je imao srčani udar i sat se razbio prilikom pada.
Proizvodnju satova ove marke počeo je Penzenski zavod 1945. godine u čast pobjede SSSR-a u Velikom domovinskom ratu. Prvu seriju činilo je 10 tisuća komada. Sat je koštao 475 rubalja, više od mjesečne plać tih godina.
50-ih godina satovi "Pobeda" proizvodili su se u Drugom moskovskom, Petrodvorcovom i Kujbiševskom zavodu. Proizvodnja je uvećana, a cijena smanjena. 1956. godine klasičan model je koštao 342 rublje. Tada su "Pobedu" počeli dijeliti na službeno korištenje. Svi su ih dobivali, od inženjera do pastira, i svaki poklon je izazivao oduševljenje. 17 varijanti ovog modela proizvodilo se za izvoz u Kinu i druge zemlje.
"Pobedu" je očekivala sudbina mnogih drugih sovjetskih brendova: početkom 90-ih u zemlji su se počeli pojavljivati strani modeli satova, koji su bili znatno popularniji.
2014. godine Petrodvorcovi zavod je obnovio proizvodnju satova pod ovim brendom, ali više ne mehaničkih, nego kvarcnih. Cijena im je danas od 7 do 23 tisuće rubalja (od 80 do 260 eura), a među modelima u ponudi nalaze se kako klasična verzija, tako i ružičasta ženska varijanta, kao i ograničena serija "Krim 2014", posvećena prisajedinjenju Krima Rusiji.
Sir "Družba" bio je idealan sastojak mnogih recepata sovjetskih domaćica, a također pristojna zakuska uz alkoholna pića. 1963. godine proizvodio ga je Moskovski zavod za topljene sireve N1. Topljeni sir od mlijeka i slatkog vrhnja finog ukusa koštao je samo 23 kopejke i zato su ga sovjetski građani brzo zavoljeli.
90-ih godina Ostankinski mliječni kombinat preuzeo je tvornicu, ali je 1996. dospio u krizu i trebao je biti zatvoren. Tada ga je otkupio Vladimir Korsun, bivši inženjer sovjetske "Asocijacije Moloko", u kojoj je u svoje doba i osmišljena "Družba". Zavod je promijenio ime u "Karat". Tamo se sir proizvodi do danas i prodaje se u svakom ruskom supermarketu.
Recept za prozračnu tortu s finim punjenjem, pokrivenu čokoladnom glazurom, koja je praktički bila glavni desert sovjetske trpeze, osmislio je 1978. godine šef kuhinje restorana "Prag" ("Praga") u ulici Arbat Vladimir Guraljnik. Četiri godine kasnije dobio je patent za svoje kulinarsko djelo.
Torta "Ptičje mlijeko" proizvodila se u serijama od po 2 tisuće torti dnevno i prodavala se u kutijama sa slikom Žar-ptice. Guraljnik je također rekao da je povodom obilježavanja jubileja sovjetskog generalnog sekretara Leonida Brežnjeva pripremio verziju "Ptičjeg mlijeka" od 15 kilograma.
"Ne znam je li u se torta svidjela, ali to je sve što je mogao jesti sa svim zubnim protezama koje su mu stalno ispadale", rekao je Guraljnik, a objavio časopis "Diletant".
Danas je torta "Ptičje mlijeko" prepoznatljiv ruski brend koji proizvode različite kompanije, ali uz dodatak velike količine konzervanasa. Od 2011. godine brend pripada kompaniji "Ujedinjena konditorska tvornice", koju čine "Crveni Listopad", "Rot Front" i druge.
Zlatom ispisan naziv na pozadini crteža zgrade poznatog moskovskog hotela "Moskva" (danas se tu nalazi Four Seasons) poznat je u cijelom svijetu. Boca ovog pića pojavila se u rukama Billyja Boba Thorntona u filmu "Zločesti Djed Mraz" i Charlieja Sheena u seriji "Dva i pol muškarca", kao i u drugim holivudskim ostvarenjima. Od 1973. do 1981. prodavala se u SAD-u i tada je njezina prodaja dostigla vrijednost od 24 milijuna dolara, a za distribuciju je bila odgovorna kompanija PepsiCo.
Recept i robni znak ove votke nastali su 1938. godine, a prvi je put flaširana 1941. godine u Lenjingradu pod opsadom, dok je masovna proizvodnja počela tek dvije godine kasnije (1943). "Stoličnaja" se smatrala elitnim pićem zbog svoje cijene. Koštala je 3 rubljs, što je bilo za 30-50 kopejaka skuplje od konkurencije tih godina.
70-ih godina ovaj brend je bio popularan u SAD-u i čak je imao svoj slogan: "Only vodka from Russia is genuine Russian vodka!" (Samo je votka iz Rusije prava ruska votka!) U to vrijeme ona se našla na vrhu prestižnog rejtinga svjetskih alkoholnih brendova 100 International Top Spirits Brands, navodi se na stranici "Sojuzplodoimporta".
90-ih godina Vanjskotrgovinska asocijacija "Sojuzplodoimport", koja je desetljećima proizvodila votku "Stoličnaja", izgubila je pravo na to poslije korporatizacije kompanije. Tijekom nekoliko godina votku pod ovim nazivom mogao je proizvoditi svako. 1997. godine pravo na marku otkupila je privatna kompanija istog naziva i prodala je svom drugom pravnom licu Spirits International iz Nizozemske. 20 godina brend "Stoličnaja" pripadao je privatnoj međunarodnoj kompaniji.
2018. godine ugovor o prodaji prava na brend proglašen je nezakonitim i država je brend predala novom federalnom državnom poduzeću "Sojuzplodoimport", koji kontrolira proizvodnju votke i njezinu kvalitetu na teritoriju zemlje i u inozemstvu.
Jednostavne sakoe, hlače i kapute sovjetska tvornica šije od 1929. godine. U vrijeme Velikog domovinskog rata brend je proizvodio mundire i šinjele za borce Crvene armije, a 1945. uniforme za sudionike parade Pobjede.
70-ih godina saloni za šivanje muške odjeće tvornice "Boljševička" nalazili su se u svim velikim robnim kućama u Moskvi, a krojačice ove tvornice čak su sašile dresove za sovjetsku reprezentaciju na Olimpijadi 1980.
Od 80-ih godina "Boljševička" surađuje sa stranim kompanijama iz Francuske i Italije, a 90-ih je otvorila i svoj lanac prodavaonica.
Danas tvornica prodaje i odijela po pristupačnim cijenama: od 20 tisuća rubalja (268 dolara) pa naviše.
Prepoznatljive motocikle s prikolicom jarkih boja koje voze slavne ličnosti kao što su Brad Pitt i Steven Tyler tvornica "Irbit" proizvodi od 1941. godine. Prvobitno je ovaj model bio namijenjen za vojsku, ali je zatim počela i proizvodnja za sovjetske građane i to sve do... pogodili ste, 90-ih godina.
Poslije raspada Sovjetskog Saveza tvornica je bankrotirala. 2006. godine novi vlasnici su obnovili proizvodnju, nabavljajući neke dijelove u inozemstvu, i iste godine su proizveli 1755 motora. Svi su prodani u inozemstvu.
Ural GEAR UP 2021
uralmoto.ruProizvodnja je smanjena s nekadašnjih 130 tisuća na 1200 primjeraka godišnje. Cijena "Urala" danas se kreće od 821 tisuće rubalja (9,4 tisuća eura) pa naviše, a uspješno se prodaju u SAD-u, Australiji, Japanu i drugim zemljama. U Rusiji novi motor nije popularan, jer je preskup, kao i zbog ljubitelja ranijih, sovjetskih "Urala", koji se zalažu protiv bilo kakvih modifikacija.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
