"Strpljenje pobjeđuje!": Što o Rusiji kaže britanski biznismen koji je u njoj proveo 30 godina

Iako sam odrastao u vrijeme Hladnog rata, oduvijek sam želio posjetiti Rusiju i upoznati obične ljude. Ipak, tek sam 1989. godine došao ovamo. 1987. godine sam u mađarskom ljetnom kampu stekao nekoliko prijatelja iz sovjetske delegacije. Pozvali su me da ih posjetim u Lenjingradu i Moskvi. Još se sjećam kako sam izašao iz zrakoplova na Šeremetjevu i ugledao neobične automobile prekrivene snijegom. U ta sam se dva fascinantna grada odlično proveo te mi se tamo otvorio cijeli jedan novi svijet.

U školi sam bio jedina osoba koja je učila ruski jezik. U Engleskoj smo imali sustav u kojem su svi učili francuski. Ako ste bili dobri u tome, ponudili bi vam da učite njemački, a ako ste bili dobri i u tome, ponudili bi vam da učite ruski ili španjolski. To sam i učinio.

Nakon što sam završio studij europskog poslovnog upravljanja, kurirska tvrtka TNT Express mi je ponudila posao u razvoju poslovanja u Moskvi. Bilo je to 1991. godine, kada se Sovjetski Savez bližio svom kraju, no bilo je to nevjerojatnih nekoliko godina. Svakodnevno bih obilazio predstavništva stranih tvrtki na Krasnopresnenskoj (sada poznatoj kao Međunarodni trgovinski centar) i nudio im naše usluge dostave. Imali smo rusku Nivu obojenu u boje TNT-a, no ja sam je mrzio i pokušavao je uništiti vozeći se po rupama i snježnim nanosima kako bi umjesto nje dobio strano vozilo, no ništa nije upalilo - moja je Niva stvarno bila izgrađena kao tenk!

Zatim sam godinu dana radio u drvnoj industriji u Irkutsku (sasvim drugačiji mentalitet i suluda hladnoća), nakon čega mi je ponuđen posao iz snova na poziciji komercijalnog direktora u Delta Telekomu, prvom ruskom mobilnom operateru (sada Sky Link). Imali smo oko 3000 pretplatnika, a većina su bili ili gangsteri ili vladini dužnosnici. Svi su nam tada govorili da je tržište puno i da svatko tko si može može priuštiti telefon već ima jedan.

Saratov, 1999.

Osobna arhiva

Ideja o "stvaranju mostova" je dominirala tijekom cijele moje karijere. Kada sam tek stigao ovdje s TNT Expressom, morali smo objasniti našim dioničarima u Velikoj Britaniji i Nizozemskoj što se zaboga ovdje događa, a kada sam radio u telekomunikacijama, ista je stvar bila s američkim dioničarima u Denveru - oni zaista nisu imali pojma o tome što se događa u Rusiji. Poslali bi ovdje ljude da rade, a oni nisu govorili ruski niti su znali išta o Rusiji. Uvijek smo se šalili da nam ne trebaju Amerikanci koji na karti ne znaju pronaći gradove u kojima su se odvijale naše operacije. 

Proživjeli smo podosta sukoba s gangsterima. Neko sam vrijeme radio u Saratovu, gdje sam upao u veliku svađu s lokalnom kriminalnom skupinom. Kolega i ja smo provodili unutarnju reviziju kako bismo saznali je li netko provalio u naš sustav naplate i vršio besplatne pozive. Ispostavilo se da se to nekome nije svidjelo. Te su nas večeri izvan ureda dočekala dvojica muškaraca s metalnim cijevima. Ja sam uspio pobjeći, no moj je kolega završio s dvije slomljene ruke te je sljedećeg dana odletio u Nizozemsku, rekavši da se neće više vraćati. Ja sam odlučio ostati. Nekoliko mjeseci sam živio s tjelohraniteljima. Nakon godinu dana smo pobijedili.

Osobna arhiva

Jedna od stvari koje sam naučio iz poslovanja s Rusima je da se ne treba razmetati i biti arogantan. Jednom sam se, u Nižnjem Novgorodu, susreo sa šefom lokalne tvrtke Elektosvjaz. Imao sam sa sobom popis 25 različitih marketinških akcija. Rekao sam: "Gledajte, Nikolaj, ja sam glupi stranac kojem tvrtka plaća da vam da ove preporuke. Predlažem da uzmete ovaj popis, pričekate da odem, bacite ga i nastavite živjeti kao i prije. Dvije se godine kasnije, kada smo se ponovno sreli, ispostavilo da Nikolaj ne samo da je zadržao taj list papira, nego i da je na njemu već prekrižio 23 stavke i radio na provedbi preostale dvije. Zamislite moje iznenađenje!

Do 2005. godine sam se našao u samom vrhu ruske telekomunikacijske industrije, no jako sam se razočarao kad sam shvatio kako se industrija usredotočila na pronalaženje načina kako da što više "odere" ljude. Napustio sam Rusiju i počeo proučavati održivi razvoj i klimatske promjene. 2009. godine me Rusija opet privukla (ona je poput droge!) te mi je ponuđeno da vodim Savjet za zelenu gradnju, promoviram ideje zelene gradnje i formiram zajednicu koja bi pod svojim okriljem ujedinjavala zainteresirane tvrtke. Postojalo je nekoliko međunarodnih i ruskih developera koji su tražili osobu sa znanjem engleskog i ruskog jezika, iskustvom rada u Rusiji i poznavanjem zelene gradnje - tako da sam zadnjih devet i pol godina u Rusiji poznat kao osnivač pokreta "zelene gradnje". Sada imam vlastitu konzultantsku tvrtku, a uz to predsjedavam organizacijom RuGBC – Planet 2030 koja upravlja međunarodnim projektima održivosti.

Osobna arhiva

Gotovo je isti tjedan kad je RuGBC registriran najavljeno da će Rusija biti domaćin Olimpijskih igara 2014. i da se zemlja obvezala primjenjivati standarde "zelene gradnje". Potonje se kasnije pokazalo kao pravi problem za vlasti, jer nitko nije znao kako to učiniti. U to vrijeme u Rusiji nije bila registrirana niti jedna zelena zgrada. Kontaktirali smo Olimpstroj (tijelo odgovorno za izvođenje svih građevinskih radova na Olimpijskim igrama) i gotovo se istog dana dogovorili da ćemo upravljati zelenim dijelom svih građevinskih radova. Dogovor je zapečaćen na svečanosti na visokoj razini na Investicijskom forumu u Sočiju.

Proživjevši posljednja tri desetljeća ruske povijesti, svjedočio sam dugoj igri udvaranja između Rusije i Zapada. Nekadašnji su neprijatelji nakon 1991. godine pokušavali saznati više jedni o drugima i Rusija je željela okusiti sve stvari s druge strane granice - filmove, glazbu, robu široke potrošnje itd. Sada Rusi počinju više razmišljati o tome što znači biti Rus i koje bi trebalo biti njihovo mjesto u svijetu. Odbijaju određeni zapadni utjecaj, a ja mislim da se radi o prirodnom procesu.

Osobna arhiva

Rusija svijet može podučiti brojnim stvarima. To je sjajna zemlja s velikim potencijalom, divnim ljudima i stvarnom dušom, koja u Engleskoj zapravo ne postoji, rekao bih. U domovini sam radio samo nekoliko godina, no nisam posvjedočio istoj vrsti prijateljstva među ljudima koji rade zajedno. U Rusiji ljudi bez obzira na tvrtku u kojoj rade razvijaju osobne veze i sposobnost međusobnog razumijevanja i dijeljenja problema. Do sukoba dolazi, ali s prijateljima i kolegama zaista osjećate posebnu vezu.