Ljudi u sovjetsko doba najčešće nisu imali viška novca. Možda je i to razlog što u današnjoj tržišnoj ekonomiji ima toliko financijskih diletanata. Ljudi jednostavno nisu naučili baratati novcem, jer novca nije bilo. Prema tome, čim bi dobili plaću ili premiju, mogli su istoga dana taj novac i potrošiti... Jednom se živi. (Od onoga što im ostane vraćali su dugove).
Vikend koji se bliži sam je po sebi idealan povod da se čovjek napije. Petak uvečer je vrijeme kada se svi opuste. Tada su ispred kioska s pivom bili najveći redovi. Čovjek je tada mogao popiti "k'o čovjek", bez griže savjesti, jer je sutra slobodan dan!
Po čemu je srijeda povod za pijanku? Srijeda se i danas u narodu zove "mali petak". To je dan kada se može izvršiti generalna proba pijanke koja se planira za petak i malo poboljšati raspoloženje, jer ono se kvari na samu pomisao da su do vikenda ostala još čitava dva dana! Doduše, ako je čovjek htio popiti, mogao je pronaći povod u svakom kalendarskom danu, a ne samo u danima tjedna. Izlazili su čitavi humoristički zbornici "365 povoda da čovjek popije koju", gdje su se nabrajali "posebni" slučajevi za svaki dan, bilo da je u pitanju dan knjigovodstva ili dan pada Bastille.
"Imao sam težak dan!" Je li u sovjetsko doba postojala žena koja nije čula tu frazu? A ta je fraza u suštini značila "pusti me na miru". Ljudi u SSSR-u imali su oskudan izbor kada je riječ o razonodi poslije radnog vremena. A ako je i postojao izbor, nije bilo dovoljno novca. Zbog toga su mnogi jedinu utjehu poslije teškog radnog dana vidjeli samo u čašici votke. I okruženje je zaista često imalo razumijevanja za takvu vrstu "relaksacije".
Smatralo se da nije pristojno piti sam. Čak su i okorjeli pijanci ponekad govorili: "Nisam ja, čovječe, alkoholičar da pijem sam!" I zato je slučajan susret sa prijateljem, pa još ako se odavno nisu vidjeli, bio više nego dobar povod da se okvasi grlo. Štoviše, ako bi netko odbio piti s prijateljem, mogao je izazvati ljutnju. "Što?! Ti mene ne poštuješ?" – to je omiljena fraza sovjetskih pijanica, ovjekovečena u filmu Leonida Gajdaja "Dijamantna ruka".
Čuveni ruski izraz "soobrazitʹ na troih" ("popiti utroje") sadrži čitavu pregršt kulturno-povijesnih kodova. Prvo, on potvrđuje da nije lijepo piti sam. Drugo, to je odjek "prohibicije" koju je tijekom 1960-ih uvodio Nikita Hruščov. Prije toga je čovjek mogao svratiti u ugostiteljsku ustanovu i kulturno popiti sto mililitara votke (ili, kako kažu Rusi, "sto grama"), i to uz zakusku u obliku sendviča, sve po pristupačnim cijenama. Međutim, poslije reforme su ugostiteljske ustanove prestale nuditi jaka alkoholna pića, pa je pošten čovjek, htio – ne htio, morao kupiti cijelu bocu votke, a nije bilo baš uputno da sve sam popije. Zato su se uvijek tražila još dvojica "supatnika", i ponekad su to bili slučajni prolaznici. Boca votke je koštala dva rublja i 87 kopejaka, tako da bi svaki član "trilateralne komisije" uložio po jedan rubalj, a za preostale bi kopejke kupili neku skromnu zakusku (na primjer, topljeni sir, nešto poput naše "Zdenke"). I onda bi sjeli negdje u parkić na klupu, ili bi se organizirali odmah tu, ispred prodavaonice. (Mnogi se još uvijek nisu oslobodili te navike, i pored svih zabrana konzumiranja alkohola na javnim mjestima).
"I odmah okvasi grlo" – ta čuvena fraza pisca Venedikta Jerofejeva, stručnjaka za ispijanje alkohola u prigradskim vlakovima, postala je pravi mem (ovo je slobodan prijevod, u originalu je ovako: "I nemedlenno vipil"). Njegov postmodernistički roman "Moskva – Petuški" prava je odiseja junaka koji putuje prigradskim vlakom da posjeti voljenu ženu i usput pije sa slučajnim suputnicima. Prigradski vlak bio je zgodno mjesto za "relaksaciju pomoću alkohola" poslije radnog dana. U takvom je vlaku bilo toplo, a "supatnika" je bilo napretek. Boca votke lako je mogla otići i prije nego što vlak krene.
Na radnom mjestu se od samog jutra nazdravljalo slavljeniku. Uprava je na to često gledala kroz prste, jer u SSSR-u nije bilo drugih vrsta "team buildinga". Često su kolege skupljale novac za poklon slavljeniku, a on je mogao sav taj novac galantno utrošiti na piće za čitav kolektiv. Pored toga, postojao je običaj da se slavljenik "isprsi", tj. da sam donese piće povodom svog ili dječjeg rođendana. A u krugu obitelji podrazumijevalo se da treba nazdraviti povodom rođendana. Rođendani su se proslavljali uglavnom kod kuće, a ne u kafiću ili restoranu. Jedan je od razloga bio taj što kod kuće čovjek uvijek može prileći na divan ukoliko primijeti da ne stoji čvrsto na nogama. Čak se i okupljanje poslije sahrane nije mnogo razlikovalo od rođendana. Isto bi tako svi sjedili za stolom, pili i mezili, samo što se nisu kucali čašicama. I isto tako bi uvečer već bili u dobrom raspoloženju i zabavljali se pričajući smiješne anegdote iz pokojnikovog života.
Razlog da se netko "isprsi" bila je i kupovina nečega novog, naročito ako je bilo skupo. Na primjer, stana ili automobila. Trebalo je pohvaliti se i u neku ruku podijeliti svoju sreću s drugima (a ujedno se u izvjesnom smislu i opravdati zbog posjedovanja viška novca, da drugima ne bude krivo). Pored toga, čovjek treba "zaliti" svoju kupovinu da bi mu dobro služila i učinila ga sretnim.
Teško je smisliti bolji povod da se nešto popije nego što su službeni državni praznici. Na Dan branitelja Domovine treba popiti za zdravlje muškaraca koji su služili u vojsci, a 8. ožujka za naše drage dame. Međutim, uvjerljivo najomiljeniji povod za konzumaciju bila je Nova godina. Na temu novogodišnjeg konzumiranja alkohola snimljen je sovjetski film "Ironija sudbine", i to je i dan-danas jedan od najomiljenijih ruskih filmova.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
