Pet najboljih filmova nevjerojatnog ruskog redatelja Aleksandra Sokurova

Filmovi Aleksandra Sokurova uvijek se bave temama koje imaju neprolazan značaj. U sovjetsko doba njegovi provokativni filmski radovi nailazili su na negativne reakcije vlasti, a lako je shvatiti zašto. Prepuni emocija, zasićene atmosfere i glazbe, njihov je fokus na životu, gubitku i destruktivnoj ulozi moći.

Jekaterina Česnokova/Sputnik

Ozbiljan kandidat za nagrade na svim velikim filmskim festivalima, uključujući Cannes i Berlin, Sokurov je poznat kao redatelj koji svoj rad bazira na "razumu i osjećajima" prije nego na biznisu i budžetu. 

Sokurovljeva umjetnost uvijek se izdvajala od drugih. Redatelj sa sjedištem u Sankt-Peterburgu, koji je nedavno napunio 70 godina, neprekidno preispituje granice i ograničenja svoje vizije. Najveći je izazov za njega otkriti što se nalazi iza realnosti ljudskog postojanja.

"Ono što me zanima je kako osoba prolazi kroz teška životna iskušenja, kako podnosi teškoće, nadvladava tugu, smrt i druge metafizičke prijetnje – to mi je važno kao filmskom stvaratelju i građaninu moje zemlje", rekao je redatelj "Usamljenog ljudskog glasa".

2017. godine renomirani ruski redatelj dobio je nagradu za životno djelo Europske filmske akademije za svoj "izvanredan rad na polju režije, dramaturgije i kinematografije".

"Ruska arka" (2002.) 

Aleksandar Sokurov/AST Studio, 2002.

"Ruska arka" je naprosto očaravajuće filmsko ostvarenje. Snimljen u jednom neprekinutom kadru koji traje 87 minuta pomoću HD videokamere. Sokurovljev magnum opus moćan je hommage muzeju Ermitaž u Sankt-Peterburgu, koji je 1764. osnovala Katarina Velika.

To je ona rijetka prilika kada slika zaista govori više od riječi! "Ruska arka", koju je snimio njemački snimatelj Tilman Büttner, eksperiment je nemjerljive ljepote, raspona i virtuoznosti.

"Faust" (2011.) 

Aleksandar Sokurov/Mass Media Development and Support Foundation, 2011.

Ovo kinematografsko remek-djelo, inspirirano Goetheovom dramom, koju je ovog puta za film preradio Jurij Arabov, predstavlja detaljno razrađeni posmrtni marš. Kao i nekada Nikolaj Gogolj ili Fjodor Dostojevski, Aleksandar Sokurov oprašta se od ljuske duše i svega što ide uz nju, uključujući želje, nade, ljepotu, dobrotu, moral, istinu i pravdu.

Sokurovljev Faust je antijunak, koji ima malo zajedničkog s Goetheovim junakom. Kroz dekonstrukciju lika Mefista, Sokurov gledateljima daje izvjestan uvid u to zašto sveobuhvatno zlo često biva moćnije od neiscrpne istine.

Redatelj s izuzetnom autentičnošću prikazuje životinjsku prirodu stanovnika grada u kojem se drama odvija. Svaki se junak pojavljuje kao grešnik. Što još jednom potvrđuje da "čovjek vidi u svijetu ono što nosi u svom srcu".

"Majka i sin" (1997.)

Aleksandar Sokurov/Lenfiljm, 1997.

Ovo je nadrealna meditacija o smislu milosrđa, mudrosti i posvećenosti. To je priča o dubokoj naklonosti i bezuslovnoj ljubavi između dvoje srodnih duša. To je posljednji poziv onima koji nikad nemaju vremena da ojačaju odnose s roditeljima.

Sokurov dodiruje tragičnu žicu kada prikazuje sina koji nosi majku u naručju, kao veliku ranjenu pticu. "Kako žalosno! Najzad, ti tek moraš proći kroz ono što ja prolazim sada. To je tako nepravedno", kaže majka. "Srest ćemo se tamo gdje smo se dogovorili. Čekaj me. Budi strpljiva, draga moja, budi strpljiva...", odgovara sin.

Upozorenje: možda nećete moći zadržiti suze dok gledate ovaj film!

"Taurus" (2001.) 

Aleksandar Sokurov/Goskino, 2000.

Vođa boljševičke partije, osnivač Sovjetske Republike, pokretački um iza revolucije 1917, odličan govornik, rođeni ideolog i izvanredan učenik Karla Marxa. Tko ili što je zapravo bio Vladimir Lenjin? Odgovor može biti zaista problematičan.

Sokurov prikazuje osnivača sovjetske države, poznatog po svojoj moći da opčini ogromne mase ljudi, kao bijednog i beznačajnog čovjeka koji ima očajničku potrebu da privlači pažnju na sebe kako bi se osjećao živim.

Sokurovljev naturalizam ponekad je šokantan i obeshrabrujuć, kao da je cilj redatelja bio lišiti Lenjina svakog dostojanstva kako bi pokazao svoju ideju.

Jedno je od najmoćnijih oružja Sokurovljevog arsenala moć umjetničke slobode i sposobnost da razotkrije mračnu i neugodnu stranu ljudske prirode. Istina je, međutim, da Sokurov Lenjina prikazuje kao fizički i mentalno bolesnog čovjeka ne kako bi ga izložio poruzi i sramoti, nego kako bi pokazao da je on samo jedan od nas.

"Moloh" (1999.)

Aleksandar Sokurov/ARTE, 1999.

Ovo je prva drama u Sokurovljevoj takozvanoj "tetralogiji moći", za kojom slijede "Taurus" o Vladimiru Lenjinu, "Sunce" o japanskom caru Hirohitu i "Faust".

Radnja "Moloha" događa se 1942. godine i prikazuje jedan dan u životu Adolfa Hitlera, koga izvanredno tumači Leonid Mozgovoj. Hitler putuje na bavarske Alpe kako bi se vidio s svojom vjernom ljubavnicom Evom Braun. Paru se pridružuju uvaženi gosti kao što su njemački ministar propagande Joseph Goebbels i Hitlerova desna ruka Martin Bormann.

U potrazi za filmskom istinom Sokurov je uloge povjerio ruskim glumcima koji su kasnije sinkronizirani na njemački.

Film je bio u konkurenciji za Zlatnu palmu 1999. godine, pri čemu je nagradu za najbolji scenarij osvojio Sokurovljev prijatelj i scenarist Jurij Arabov.