/ Grigorij Avojan
Dva velika pisca 19. stoljeća bila su u potpuno suprotnim ideološkim taborima. Ivan Turgenjev, autor romana "Očevi i djeca", bio je uvjereni zapadnjak i liberal, a Fjodor Dostojevski konzervativac i "počvenik". U romanima "Idiot" i "Bjesovi" on je propovijedao da liberali kvare Rusiju i vode je u propast, te da Rusi moraju sačuvati svoj specifični povijesni put i pravoslavlje.
Nije ni čudo što njih dvojica nisu voljeli jedan drugoga. Turgenjev je od djetinjstva bio bogati plemić i zbijao je šale na račun namrgođenog kolege. U podrugljivim stihovima je Dostojevskog okarakterizirao kao "prištić na nosu ruske književnosti". Dostojevski je uzvratio neskrivenom netrpeljivošću i negodovao je što Turgenjev, uz sve svoje bogatstvo, dobiva četiri puta veći honorar za objavljeno djelo.
/ Grigorij Avojan
Međutim, glavni razlog njihovog sukoba bila je ideologija. "Svim tim liberalčićima je najveće zadovoljstvo grditi Rusiju", pisao je Dostojevski 1867. godine u pismu jednom prijatelju povodom novog Turgenjevljevog romana "Dim". Turgenjev je tada već živio u Francuskoj, pa mu je Dostojevski sarkastično posavjetovao da kupi teleskop, "jer se [Rusija otud] stvarno ne vidi dobro". Turgenjeva je to uvrijedilo.
Njega je, opet, nervirao psihologizam Dostojevskog i udubljivanje u mračne dubine ljudske duše. "Uskisli bolnički smrad", "psihološko čačkanje" - tako je on pisao o romanima Dostojevskog.
/ Grigorij Avojan
"Znaš li zašto sam ja pjesnik, a Majakovski nije ništa posebno i nejasno je čime se uopće bavi? Zato što ja imam domovinu!", pisao je Sergej Jesenjin govoreći o svome rivalu u borbi za status najpopularnijeg pjesnika Srebrnog vijeka. Jesenjin je odrastao na selu, 200 km od Moskve, i proslavio se kao "seoski pjesnik". Glavni orijentir u njegovom stvaralaštvu bio je lirski doživljaj Rusije, njezine prirode i njezinog života.
Vladimiru Majakovskom kao "pjesniku ruske revolucije" te teme su bile strane. On je pjevao o trijumfu budućeg svijeta u kojem upravljaju proleteri i strojevi. I jedan i drugi su živjeli u SSSR-u, ali to nije smetalo Majakovskom da obilježi Jesenjina kao zaostalog čovjeka i klasnog tuđinca. "To je svirač balalajke iz [seoskog] zbora!", prezrivo je pisao Majakovski u stihovima "Jubilarno". Impulzivni Jesenjin je ponekad tijekom javnog čitanja svojih stihova uzvikivao: "Majakovski je antitalent!"
Pa ipak, oni su i pored prepirke bili svjesni da su obojica talentirani. Pjesnik Matvej Rojzman je pisao kako je Majakovski naglas hvalio Jesenjinove stihove, poslije čega je upozorio Rojzmana da to ni slučajno ne prenese Jesenjinu. S druge strane, Jesenjin je isticao da se "Majakovski ne može izbaciti iz književnosti", pa se čak htio i pomiriti s njim, ali to ipak nije učinio - objesio se 1925. godine.
/ Grigorij Avojan
Nobelovac Ivan Bunjin nikada nije štedio uvredljive riječi kada je govorio o kolegama, posebno o onima koji su podržali rusku revoluciju 1917. Bunjin je kao aristokrat smatrao da je ona najveće zlo i 1920. je napustio Rusiju. On je sve sovjetske pisce tretirao kao "sluge ljudožderstva". S druge strane, Bunjin nije bio u idealnim odnosima ni s Vladimirom Nabokovom, autorom "Lolite", iako je ovaj također bio emigrant.
Nabokov je bio 30 godina mlađi od Bunjina i najprije je prema njemu gajio strahopoštovanje. Bunjin je bio već čuveni pisac kada mu je početkom 1920-ih Nabokov slao pisma s fragmentima svojih djela, uspoređujući to s izjavom ljubavi. Potpisivao se ovako: "Velikom majstoru od poniznog učenika". Bunjin mu je iskazivao naklonost, ali je vremenom postao ljubomoran, jer je i Nabokov postao čuven, tako da su se njihovi odnosi pokvarili.
Suparništvo između Bunjina i Nabokova nije preraslo u neke veće skandale, jer su obojica bili dosta rezervirani i kritizirali su jedan drugoga samo "iza leđa". Bunjin je 1951. godine u razgovoru s prijateljem za Nabokova rekao da je "lakrdijaš" i da mu nije rival. Nabokov je rekao da je Bunjin "stara žgoljava kornjača" i nije htio sudjelovati u večernjem programu povodom Bunjinovog 80. rođendana.
/ Grigorij Avojan
Odnosi između pjesnika Josifa Brodskog i Jevgenija Jevtušenka nisu započeli loše. Jevtušenko je bio priznati majstor poezije u SSSR-u. On se 1965. godine uspješno zalagao za mladog buntovnika Brodskog da ga vrate sa sjevera gdje je bio u progonstvu. Upoznali su se i sprijateljili, ali nakon nekoliko godina je njihovo prijateljstvo doživjelo krah.
Kako izgleda ruska književnost: Brada, zulufi i izbrijana glava
Dužnosnici Komiteta državne sigurnosti (KGB) su Brodskom 1972. godine priopćili da mora napustiti SSSR. Mladi pjesnik je u zgradi KGB-a sreo Jevtušenka i pomislio da ga je ovaj špijunirao po nalogu obavještajne službe i da je on kriv za prisilnu emigraciju. Jevtušenko je uvijek tvrdio da je toga dana bio u KGB-u iz drugog razloga. Naime, on je i sam priveden zato što je uvezao zabranjenu literaturu. Ali odnosi su već bili pokvareni.
"Jevtušenko je, naravno, vrlo loš pjesnik. A kao čovjek je još gori", rekao je Brodski u jednom od prvih intervjua u emigraciji. Kako je vrijeme prolazilo on se sve čvršće pridržavao tog stava. Pisac Sergej Dovlatov u dijelu "Solo na Underwoodu" navodi kako je Brodskom ispričao da je Jevtušenko protiv kolhoza (sustav kolektivnog kućanstva, jedan od simbola sovjetske vlasti), a Brodski mu je odgovorio: "Ako je on protiv, ja sam za". Brodski nije volio ništa sovjetsko, ali je još manje volio Jevtušenka.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
