Lady Gaga odala počast sovjetskom vizionaru Sergeju Paradžanovu

Paradžanov je imao savršen umjetnički ukus i rijetku sposobnost da svoje osobne nadrealne snove prenese na platno, stvarajući ravnotežu zvuka, svjetlosti i boje u svakom kadru. Bio je prijatelj s Andrejem Tarkovskim, ljubavnicom Vladimira Majakovskog Liljom Brik, Federicom Fellinijem i Michelangelom Antonionijem, koji su ga hvalili zbog njegovog jedinstvenog filmskog jezika. "U hramu kina se nalaze slike, svjetlost i stvarnost. Sergej Paradžanov je bio gospodar tog hrama", rekao je Jean Luc Godard, prvak Francuskog novog vala.

Genij u nastajanju

Paradžanov je rođen u Gruziji u obitelji armenskih roditelja, a odrastao je u multinacionalnoj prijestolnici Tbilisiju, prije nego što se preselio u Moskvu da bi studirao kinematografiju. Nakon završetka filmske škole VGIK, Paradžanov se uputio u ukrajinski Kijev, gdje je 1963. snimio svoje prvo remek-djelo "Sjene zaboravljenih predaka". Film je Paradžanova lansirao do svjetske slave, donijevši mu 28 nagrada u 21 zemlji. No sovjetske su vlasti nekonvencionalnog redatelja i službeno obilježile kao osobu "neprijateljski raspoloženu prema sovjetskoj stvarnosti" te je završio na crnoj listi zbog podrške ukrajinskim disidentima. 

Sergej Paradžanov

Vahan Kochar (CC BY-SA 4.0)

Paradžanov je radio u Ukrajini, Armeniji, Gruziji i Azerbajdžanu, supostavljajući kulture, tradicije i mitove tih zemalja u svojim filmovima. Problem je bio u tome što se, gdje god bi išao, Parajanov nije prilagođavao, nije razmišljao unutar zacrtanih okvira, a sovjetski su cenzori ga na svakom koraku progonili kao opakog subverzivca, koji je namjerno plivao protiv "socijalističke struje". Sergej je o sovjetskim vlastima govorio sve što je htio u vrijeme kada je sloboda govora bila nečuvena. Jer Paradžanov je, kao i svi pravi geniji, bio hrabar i odvažan čovjek. To je vjerojatno bio njegov najteži zločin, no ruka sovjetskog zakona je bila dovoljno duga da kazni dobar broj slobodoumnih pojedinaca.

Ušutkan od strane kritičara

Najlakši je način da se Paradžanov ušutka bio zatvoriti ga zbog njegove biseksualnosti, koju nikada nije skrivao (homoseksualni su činovi bili nezakoniti u SSSR-u). Umjetnik je uhićen tri puta, pod rukovodstvom tri sovjetska lidera - Staljina, Brežnjeva i Andropova.

Njegovo je uhićenje 1974. pokrenulo val međunarodnih prosvjeda, a čuveni su europski filmaši, poput Françoisa Truffauta, Louisa Buñuela i Piera Paola Pasolinija, upotrijebili sav svoj autoritet i stali iza sovjetskog umjetnika, apelirajući na vlasti da ga oslobode. Kasnije je, na inicijativu Lilje Brik, istaknuti francuski komunistički pjesnik Louis Aragon osobno to zamolio Leonida Brežnjeva, koji je Paradžanova konačno oslobodio 1977. godine.

Sergej Paradžanov

Yuri Mechitov (CC BY-SA 4.0)

Paradžanov je zbog kazne udaljen iz svijeta kinematografije te 15 godina nije mogao snimati filmove. Nekoliko je godina života proveo u zatvorima visoke sigurnosti i radnim logorima u Ukrajini i Gruziji, gdje su ga tukli, pa je čak i pokušao samoubojstvo u prvoj godini služenja kazne. Paradžanov je pisao pisma članovima svoje obitelji i poznatim prijateljima, uključujući Andreja Tarkovskog, nikada ne odustajući od svojih kreativnih aktivnosti. U zatvoru je slikao, izrađivao kolaže, lutke i šešire.

Prema Andreju Tarkovskom, Paradžanov je bio živi dokaz da "ako stvarno želite biti slobodni, to i trebate biti", čak i u Sovjetskom Savezu.

Paradžanovljev Magnum opus

"Kinematografija je umjetnost bljeskova", smatrao je Paradžanov. 42-godišnji redatelj je 1966. godine pozvan u Armeniju, gdje je snimio svoj čuveni film "Sajat-Nova", poznatiji kao "Boja nara". Radi se 80-minutnom putovanju u armensku kulturu kroz priču o trubaduru iz 18. stoljeća po imenu Sajat-Nova. Njegove se očaravajuće pjesme pjevaju na armenskom, azerbajdžanskom, gruzijskom i perzijskom jeziku.

Puna alegorija i snova, "Boja nara" je delikatni spoj poezije, folklora i kinematografije. Paradžanov je stopio slike i zvukove kako bi stvorio nešto što je teško opisati. To je prava gozba za oči. Raskošni folklor i eksplozivan stil filma bili su u suprotnosti s kanonima socrealizma koji su dominirali sovjetskom kinematografijom, što je cenzore nagnalo da zabrane njegovu distribuciju.

Paradžanov je uvijek govorio da ima tri domovine: "Rođen sam u Gruziji, radio sam u Ukrajini i umrijet ću u Armeniji." To se predviđanje obistinilo 1990. godine. Paradžanov je preminuo u Jerevanu nakon borbe s rakom pluća.